Razgovarali smo sa psihologinjom Ljiljanom Vukotom iz udruge Sve Za Nju koja objašnjava s kakvim se problemima susreću ljudi koji skrbe o bolesnim ukućanima ili članovima obitelji
POVUCITE GRANICU
Kad brinete o bolesnom članu obitelji, ne zaboravite na sebe
U naš Centar za psihološku pomoć podjednako se javljaju oboljeli i njihovi najbliži. Promjene nastale zbog bolesti uvijek su najprije na psihološkom planu. Prije svega, tu je pitanje suočavanja sa bolešću koje ne ide jednakom dinamikom kod oboljelog i kod njegovog članak obitelji. Osim o ustrojstvu osobnosti, to ovisi i o kvaliteti odnosa, ali kapacitetima članova obitelji da podnesu takav teret. Pojedinci se u makar u početku s takvim teškoćama skrbi o bolesnom članu obitelji mogu nositi bez pomoći stručnjaka. To ne znači da mu pomoć ne treba, nego da emocionalnu potporu dobije od drugih članova obitelji, prijatelja ili šireg socijalnog kruga, započinje psihologinja Ljiljana Vukota dodajući kako se tema o kojoj razgovaramo na odnosi samo na onkološke, nego i druge bolesnike koji zahtijevaju cjelodnevnu brigu i skrb.
Ovisno o tome kako napreduje situacija s liječenjem, započinju teškoće na obiteljskom i socijalnom planu.
- Često imate situacija gdje žena mora pomoći svojoj teško bolesnoj majci. Ako nema supruga, brata ni šire obitelji, a zaposlena je i nema potporu i razumijevanje poslodavca, onda je ta žena i socijalno ugrožena, pojašnjava Vukota. Na društvenom planu ta žena zapostavlja svoje socijalne veze i kulturni život, a postaje usredotočena samo na njegu majke nakon posla.
- A onda je tu i ekonomsko pitanje. Ako je riječ o onkološkom bolesniku, možemo reći da je liječenje besplatno u smislu terapije. No tu su i dodatna izdvajanja. Bolesnika treba voziti na pretrage i kontrole. Ljudi kupuju suplementacije koje su nekad nepotrebne, a nekad neophodne i ne idu na recept. U konačnici, zaposleni ljudi ne mogu dati otkaz kako bi skrbili o bolesniku, pa nerijetko moraju plaćati njegovatelje ili nekoga tko će boraviti uz bolesnika, nabraja Vukota niz problema s kojima se nose bližnji oboljelih dodajući na kraju kako dolazi do promjena i na duhovnom planu jer se ljudi suočavaju s mogućom smrću bližnjih.
- U svemu tome ponekad njegovatelji budu u težem psihološkom stanju nego bolesnici. Naime, bolesnik je taj koji će otići na pretragu ili terapiju i učiniti nešto za sebe, a njegovatelj ponekad ima osjećaj kao da nije učinio ništa. Ljudi imaju potrebu pomoći, no pritom si postavljaju visoke i nerealne ciljeve da moraju pridonijeti ozdravljenju. Ako liječenje krene nizbrdo, to shvaćaju kao svoj neuspjeh. Osjećaju se loše, prebiru po savjesti jesu li mogli više. Teško se nositi s tim emocijama, objašnjava Vukota dodajući kako zbog takvog tereta na psihološkom planu nastaju dodatne promjene koje situaciju još više otežavaju.
- Kod njegovatelja i bolesnika na dugom liječenju javlja se anksiozno depresivna simptomatologija. Češća je kod članova obitelji zbog osjećaja bespomoćnosti. Zbog toga dolazi do emocionalne i fizičke iscrpljenosti. Zamislite da radite osam sati. S posla trčite doma gdje vas čeka netko koga volite, ali je u teškom stanju. Morate mu dati jesti, skuhati nešto, otići u trgovinu po namirnice, otići u apoteku po recept, otići do bolnice po nalaze ili mišljenje liječnika, pa u konačnici s tim čovjekom želite i provesti vrijeme. Sve to rezultira iscrpljenošću, a kod bolesnika i njegovatelja se nakon nekog vremena javlja frustracija, kazala je ona.
Poseban je problem s bolesnicima koji ne žive u istom domaćinstvu, pa tako djeca koja žive i do 300 kilometara dalje promišljaju kako osigurati kvalitetnu skrb majci koja živi sama u drugom gradu.
Vukota ističe kako je iz perspektive bolesnika osobito teško samcima i ljudima s malom djecom, jer oni uglavnom nemaju pomoć oko osnovnih životnih situacija. - Brigu o palijativnim bolesnicima u Hrvatskoj najčešće preuzimaju članovi obitelji. Ako znamo da imamo oko 50.000 palijativnih bolesnika, onda možete misliti koliko je to ljudi koji svakodnevno zapostavljaju sebe kako bi bili pri ruci i na pomoći nekome tko se bori s bolešću, istaknula je. Nemaju svi ljudi jednake psihološke, emocionalne i financijske kapacitete da se nose hrabro i bez bez problema s bolešću bližnjih.
- U tom procesu traženja uporišnih točaka i balansiranja između osobnog života, posla i obveza smatram da trebaju pomoći stručnjaci. U našem centru za psihološku pomoć psihoterapeuti pružaju korisnicima individualna savjetovanja i osnažuju ih da se nose sa situacijom, da ne izgube vlastiti identitet i vlastiti život. Moramo se brinuti i o sebi i o bolesniku, a da to ne bude na uštrb vlastitog života i obitelji. Treba znati postaviti granicu empatija, dobrohotnosti i altruizma. Naravno da trebamo biti to sve, i empatični i altruistični, ali ako se to negativno ogleda na naš život onda prelazi u patologiju. Zato nekima treba stručna psihološka pomoć da sačuvaju vlastiti život, zaključila je.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
