Fotograf i socijalni radnik Benjamin Strike okupio je roditelje LGBT djece koji su odlučili govoriti o suočavanju i prihvaćanju činjenice da je njihovo dijete gay, da bi drugim roditeljima i djeci pružili podršku
PRIČE IZ HRVATSKE
Ispovijesti roditelja LGBT djece: 'Mama, ja mislim da sam gej'
Bilo je više roditelja koji su odbili suradnju, nego onih koji su pristali. Još uvijek je puno roditelja LGBT djece koji će radije šutjeti o tome da je njihovo dijete gay, kaže fotograf i socijalni radnik Benjamin Strike, autor projekta 'Volim te bez ali', koji je ovih dana izazvao veliku pažnju javnosti. Dodaje kako je zna mnoge ovo i dalje tabu tema.
POGLEDAJTE VIDEO: Ovo je prvi gay par u Hrvatskoj koji se bori za pravo na usvajanje djeteta
Pokretanje videa...
01:30
- Većina je roditelja u fazi: 'Volim te, ali ne bih još o tome govorila/govorio'. Ljudi se jednostavno boje reakcije okoline, reakcije ljudi na poslu, susjeda. No, ono čega moraju biti svjesni je da svojom šutnjom o ovoj temi staju na stranu ljudi koji njihovoj djeci na svakodnevnoj bazi zagorčavaju život – kaže.
Inače, ideju za ime projekta Strike je 'posudio' od Kristiana Novaka, autora knjige 'Ciganin, ali najljepši', u kojoj Novak objašnjava da je riječ 'ali' zla riječ kojoj ne bi smjelo biti mjesto u rečenicama o ljudima. Roditelji koje je okupio svojim pričama žele poručiti kako za njih ne postoji 'ali' te pružiti ruku drugim roditeljima i djeci koji se nađu u sličnoj situaciji.
- Fotografiranje i razgovori s roditeljima trajali su nekoliko mjeseci, potom ih je trebalo pretipkati i skratiti da stanu u formu na Instagramu, a onda sam se nekoliko mjeseci 'borio' i s vlastitim nesigurnostima oko objave. No, jednostavno sam zaključio da bi projekt trebao 'izaći van' takav kakav jest i krenuo, kaže Strike.
Dodaje kako ga posebno raduje to da su mu se već javili i neki novi roditelji koji žele sudjelovati u projektu, pa je već u pripremi nova serija razgovora i fotografiranja. To bi moglo biti objavljeno kroz nekoliko mjeseci do godinu dana, kao nastavak projekta. Dakle, priča po priča vode nas korak po korak prema društvu koje će i 'različitima' priznati to da su - jednaki.
U četvrtak smo objavili prve četiri ispovijesti roditelja, danas donosimo još tri priče.
Mama Biserka: Bilo mi je žao što mi sin nije rekao i ranije, što nije imao majku kao oslonac
Da mi je sin gej sam saznala posredno preko njegove sestre. Ona mu je jedan dan prišla i jednostavno ga upitala je li gej, a on joj je odgovorio da je. Kada sam došla kući s posla ona me odmah zaskočila na vratima i vikala 'Mama, Nikola je gej!'.
Bio mi je mali šok, ali sjeli smo, pričali i jednostavno zaključili – pa što sad? To nije nešto na što možeš utjecati. Tati nismo ništa rekli; Nikoli sam dala prostora da on to napravi sam. Prošlo je godinu dana i tek mu je onda rekao. Tata je to prihvatio, ali on je onaj tip: nemoj to na sva zvona. On je i protiv Pridea i povorki. Pokušala sam s njim razgovarati i na lijepo i na ružno, ali nije išlo. Ja sam, s druge strane, išla na Pride odmah te godine kada sam saznala.
Voljela bih da djeca čin 'outanja' naprave ranije. Meni ja žao što je Nikola to napravio tek kad je napunio 21 godinu. Bilo mi je žao što je najosjetljivije doba mladosti prošao sam, bez mene. I danas me duša boli zbog toga što mu nisam bila oslonac i što je od toga radio takav bauk. U našem društvu je općenito velika panika oko toga, ali tako ne bi trebalo biti.
Kad saznaju da im je dijete gej roditeljima svašta prođe kroz glavu. Zapitaš se jesi li ti nešto krivo napravio. Jedno vrijeme sam mislila da je on gej zbog čokolade koju sam jela u trudnoći. Jela sam svaki dan po jednu Milka čokoladu pa sam pomislila – možda oni nešto stavljaju u tu čokoladu. No takve sam misli vrlo brzo odbacila kao neracionalne.
Odnos nam se nakon njegovog outanja nije nimalo promijenio. On je uvijek bio i bit će moje dijete. Svi ljudi iz naše okoline znaju da je gej, on je ipak kao aktivist eksponiran i bio je na televiziji i u novinama. Neki ljudi iz naše okoline to ne spominju. S druge strane, moja najbolja prijateljica, s kojom se družim od svoje jedanaeste godine je bila homofobna, ali je promijenila stav od kad je saznala da je Nikola gej. Ona njega jako voli i mislim da je to jako utjecalo na nju. Zbog toga smatram da je outanje dobro jer ljudi misle da ne poznaju nikoga tko je gej, a onda nakon outanja vidiš da su to ljudi koje poznaješ i voliš te je to onda nešto sasvim drugo; ti neki imaginarni ljudi postaju stvarne osobe.
Ja prema svojoj djeci imam zaštitnički odnos, ali što reći nekom roditelju koji to nema? Meni je čudno da ljudi koji ne prihvaćaju svoje dijete kao takvo uopće postoje. Preporučujem roditeljima da pogledaju film 'Molitve za Bobbyja'. Svaki put kad gledam taj film steže me u grlu.
Ponekad kad Nikola bude medijski eksponiran bojim se za njega, no roditelji se uvijek boje za svoje dijete. Bojala bih se za njega i da nije gej. Živimo u društvu koje nije blagonaklono ni po jednog pojedinca koji je na bilo koji način drugačiji. Kod njega je taj rizik još veći pa me uvijek strah, ali to ne znači da se moje dijete treba skrivati. Društvo nam je takvo da bi ga mogli napasti i zbog drugih stvari, a ne samo zato što je gej. I zato mi je sasvim u redu da se on eksponira i sa svoje strane radi onoliko koliko on misli da treba i može.
Mama Eleonora: Osoba ne može izrasti u sretnog čovjeka ako ga jedan roditelj ili oba ne prihvaćaju
Da mi je sin gej saznala sam kada je išao u šesti razred osnovne škole. Jedan dan mi je prišao jako uplakan i rekao da mora razgovarati sa mnom te mi je kroz suze rekao: 'Mama, mislim da sam gej'. Ja sam ga tada zagrlila i rekla da ga podržavam i da je meni svejedno koga on voli. Nakon razgovora sam telefonirala svog gej prijatelja da ga pitam kada je on osvijestio svoju seksualnu orijentaciju, jer mi je bilo neobično da dijete od 13 godina već ima svijest o tome. Prijatelj mi je rekao da zna oduvijek i to mi je bilo dovoljno.
Kada je bio mali nikada nisam razmišljala o tome postoji li mogućnosti da mi je sin gej jer mi je fokus bio na drugim stvarima. Tijekom osnovne škole bio je meta maltretiranja zbog nekih svojih drugih karakteristika; bio je ekstrovertirano bucmasto dijete, najbolji učenik u razredu što je često isticao, a u srednjoj školi je imao kosu raznih boja. Imao je mali milijun razloga da bude na 'nečijoj meti'. Djeca znaju biti dosta okrutna kada si na bilo koji način drugačiji.
Osjećaj koji me je nakon njegovog outanja primarno preplavio je bio strah da mu netko nešto ne učini. Budući da on nikada nije bio samozatajan te je bio dijete koje je svoju različitost uvijek isticalo, strah u meni je time bio i veći. Osnovnu školu smo nekako preživjeli, a kada je upisao gimnaziju nekako se izdužio, narastao pa me više nije bilo toliko strah. Daleko od toga da je bio maskulin, ali strah da će mu netko nešto napraviti ipak je bio manji.
Uz sina imam i dvije kćeri. Jedna od njih se družila s konzervativnom muškom ekipom koja je bila dosta homofobno nastrojena. Kada bi netko od njih imao homofobne izjave ona bi s njima imala individualne razgovore te je na taj način zapravo mijenjala percepciju svog okruženja i smatram da je to sistem koji nije loš budući da kao pojedinac ne možeš promijeniti cijeli svijet, ali možeš promijeniti ljude oko sebe. Ako uspiješ u tome da promijeniš osobe iz svoje blizine već si napravio dobar posao.
Moj sin je odrastao u zrelu i stabilnu osobu te sam mišljenja kako je za to bila bitna obiteljska baza koju je imao. Kao obitelj smo svi jako povezani, a nakon njegovog outanja samo smo još više produbili i poboljšali svoj odnos. Mislim da je bitno dobiti podršku najbliže obitelji jer ti to daje neku bazu i osjećaj sigurnosti. Istraživanja su pokazala da su mete zlostavljača slabe i nesigurne osobe te svojim neprihvaćanjem od svoje djece stvaramo baš takve nesigurne i nesretne ljude što će ih još više 'koštati' u životu.
Toleriranje nije isto što i prihvaćanje. Kada roditelji kažu 'Ja te volim, ali ne želim da mi više spominješ svoju seksualnu orijentaciju' to nije prihvaćanje. Moja poruka roditeljima koji ne podržavaju svoju LGBTIQ djecu je da razgovaraju s drugim roditeljima i svojim djetetom i saznaju što im je bitno. Nek se zapitaju je l' bi manje voljeli svoje dijete da npr. ima pjegice, crvenu kosu, oči različitih boja…
Dijete treba slušati i čuti zašto su mu neke stvari bitne i zašto im je bitno da ih se prihvati. Smatram da osoba ne može izrasti u sretnog čovjeka ako zna da ga roditelji ili jedan od roditelja odbacuje ili ne prihvaća. Znam da se ljude ne može forsirati da se outaju, ali iz iskustava prijatelja moje generacije koji se nisu outali svoji roditeljima mogu reći da ih to jako opterećuje. Generalno, negdje ostaje nešto nedorečeno, nešto o čemu stalno razmišljaš.
Mama Mirjana i tata Bachar: Naš sin je prvi u Hrvatskoj podnio zahtjev za registrirano partnerstvo, bilo je to divno vjenčanje
Mirjana: Naš sin je s 24 godine imao prvu ozbiljnu vezu s dečkom te mu je stoga bilo bitno da to i obznani obitelji. Iako sam se cijeli svoj život kretala među LGBT ekipom budući da sam radila u Centru za mirovne studije te imala nekoliko poznanika iz LGBT zajednice, bila sam dosta iznenađena budući da isto nisam prepoznala kod svog sina. Nakon što se outao meni, rekao je bratu i sestri, a mog supruga smo ostavili za kraj jer smo mislili da će on to najteže primiti. Suprugova reakcija me je podsjetila zašto sam se ja u tog čovjeka zaljubila i za njega se udala. Na sinovu rečenicu da je gej i da ima dečka suprug je samo rekao: +Kada ćeš ga dovesti na večeru da ga upoznamo?'
Bachar: Iako obitelj to nije očekivala, ja mislim da sam činjenicu sinove homoseksualnosti primio bolje nego moja supruga. Meni je to jednostavno oduvijek bilo normalno, iako nikada u svom životu nisam upoznao LGBT osobu, barem ne outanu. Nakon što nam je rekao se nije ništa promijenilo, on je i dalje bio moj sin i veselili smo se upoznati njegovog dečka. Bilo nas je jedino strah diskriminacije te psihičkog i fizičkog nasilja koje bi mogao doživjeti od drugih u ovom društvu u kojem živimo, no barem smo mu mi olakšali jer je to za njega bilo veliko rasterećenje.
Mirjana: Da isto obznanimo ostatku obitelji i prijateljima smo odlučili za Pride 2006. godine (godine koje se outao). Svim prijateljima smo poslali sms poruku s datumom Pridea i zamolili ih da dođu i podrže našeg sina, koji je te godine i pomogao organizirati povorku. Mi imamo jako malo prijatelja koje čuvamo i 'vučemo' cijeli život, još od djetinjstva. Moram napomenuti kako su svi prijatelji i rodbina koji su taj dan bili u Zagrebu došli na Pride. Da ga netko nije podržao za nas bi to bio znak da se s tim ljudima prestanemo družiti, ali to se nije dogodilo.
Bachar: Na ženinom poslu su svi znali za sinovu seksualnu orijentaciju, ona je radila u NGO sektoru, a na mom nisu. Često su na poslu pričali viceve o pederima te sam im tada rekao da ja imam gej sina. Svi su bili iznenađeni, ali su isto prihvatili. Imamo takav krug ljudi oko sebe, koji nas vole i podržavaju tako da ja mogu reći da sam ja promijenio stavove i mišljenja ljudi u svom okruženju. Oni koji su prije pričali viceve, kasnije su branili LGBT prava.
Mirjana: Moj muž i ja smo dugo bili aktivni kad su u pitanju prava LGBTIQ osoba. Redovito smo išli na Zagreb Pride i sudjelovali u Mamama u Mami gdje smo svojom pričom nastojali ohrabriti mlade ljude da razgovaraju sa svojim roditeljima, te ohrabriti roditelje da prihvate seksualnost svoje djece. Sad smo manje aktivni jer mi smo stariji, a Pride je sve veća i sve više prihvaćena manifestacija. Prve povorke ponosa u Zagrebu bile su s jako malo ljudi, jakim policijskim snagama oko nas i velikim brojem mrzitelja sa strane.
Bachar: Naš sin je sada oženjen i živi u Englesko, a prvi je u Hrvatskoj podnio zahtjev za registrirano partnerstvo. Na vjenčanju smo bili svi, sva rodbina i svi prijatelji te je bilo jako lijepo. Matičarka je bila fenomenalna. Bili smo strašno tužni kada se sin sa suprugom odselio u Englesku, ali on tamo ima jedan predivan život, posao i prijatelje. Pomirili smo se s tim da je u inozemstvu sretan i da tamo lakše diše i živi slobodniji život.
Svoj djeci koja se žele outati svojim roditeljima bi rekli ovo: vi najbolje poznajete svoje roditelje, no do zadnjeg trena računajte na pozitivan odgovor i znajte da vas roditelji sigurno vole. Outanje donosi olakšanje. Ako odgovor bude jako negativan imat ćete više vremena da ga promijenite na bolje ako se prije outate, a ako bude pozitivan, onda će taj čin donijeti olakšanje za sve.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
