Fotograf i socijalni radnik Benjamin Strike u okviru projekta 'Volim te bez ali' okupio je roditelje LGBT osoba koji su odlučili ispričati javno svoje priče, kako bi drugim roditeljima pružili ruku podrške
ISPOVIJESTI RODITELJA IZ HRVATSKE
Roditelji LGBT djece pružili ruku: Volimo vas! I tu ne postoji 'ali'
Ovaj je projekt prvenstveno namijenjen roditeljima LGBT djece kojih nema na ovim fotografijama, roditeljima koji šute o seksualnoj orijentaciji svog djeteta, koji taj dio o svom djetetu taje. Oni svojom neutralnošću staju na stranu homofoba koji su u ogromnoj većini i neupitnoj poziciji moći i ovim projektom prvenstveno bih htio postići da se 'probude' i prekinu svoju šutnju o ovoj temi, te da hrabrije stanu uz svoju djecu, kaže Benjamin Strike socijalni radnik i fotograf, autor projekta 'Volim te bez ali'.
POGLEDAJTE VIDEO: Ovo je Renato, prvi hrvatski youtuber
Pokretanje videa...
02:42
Riječ je o seriji od desetak priča i fotografija roditelja LGBT djece koji su pristali javno podijeliti svoja iskustva suočavanja i prihvaćanja činjenice da je njihovo dijete gej, kao i trenucima kada su trebali stati iza njih kad je tu istinu trebalo podijeliti s članovima obitelji, susjedima, prijateljima i okolinom i pomoći im da se nose s reakcijama.
Kratke najave tih priča tek su objavljene na Instagramu, a već je stigla ponuda iz LGBT zajednice da se pokrene posebna web stranica pod nazivom 'Volim te bez ali', na kojoj će priče biti dostupne i roditeljima koji nemaju Instagram, uz mogućnost da se tiskaju u posebnoj publikaciji.
Ideja za projekt rodila se kad je otkrio knjigu fotografkinje Gabriele Herman. Ona je fotografirala djecu LGBT roditelja u Americi. Ja sam samo napravio obrnutu stvar u Hrvatskoj, obrativši se s pozivom za suradnju roditeljima s kojima sam već nekoliko godina surađivao kao voditelj tribine Mame u MaMi, u okviru koje su se jednom godišnje okupljali roditelji LGBT djece i dijelili svoja iskustva s drugim roditeljima i djecom – priča.
Kaže kako roditelje koji su na dosad objavljenim fotografijama nije trebalo dugo nagovarati.
- Oni su se više brinuli kako će ispasti na fotkama, jer se ne vole fotografirati, a svoju su priču vrlo rado podijelili. Pokazali su da su svojoj djeci 'vjetar u leđa' te 'sigurna luka', što je velikoj većini osoba potrebno kako bi se razvili u kvalitetne i stabilne osobe, i to je najveća poruka koju ovim projektom želimo poslati – kaže autor. No, bilo je više roditelja koji su odbili suradnju nego onih koji su pristali i još uvijek je puno roditelja LGBT djece koji će o tome radije šutjeti, kaže.
- Za mnoge je ovo i dalje tabu tema. Većina ih je u fazi: 'Volim te, ali ne bih još o tome govorila/govorio'. Ljudi se jednostavno boje reakcije okoline, reakcije ljudi na poslu, susjeda. No, ono čega moraju biti svjesni je da svojom šutnjom o ovoj temi staju na stranu ljudi koji njihovoj djeci na svakodnevnoj bazi zagorčavaju život – kaže. Inače, ideju za ime projekta Strike je 'posudio' od Kristiana Novaka, autora knjige 'Ciganin, ali najljepši', u kojoj Novak objašnjava da je riječ 'ali' zla riječ kojoj ne bi smjelo biti mjesto u rečenicama o ljudima.
- Projekt koji okuplja roditelje LGBT djece mi se na prvu svidio i rado sam se uključila sa svojom pričom. Rekla bih samo da je šteta što ga se netko nije sjetio ranije, kako radi djece, tako i radi mnogih roditelja, kojima bi zasigurno bilo lakše nositi se sa situacijom da im je netko pružio ruku, kaže gospođa Danka iz Splita. U svojoj ispovijesti kaže kako joj je, kad joj je kći Matea priznala da je lezbijka, zapravo laknulo. Naime, kad joj je najavila da mora razgovarati o nečem ozbiljnom, mati se prestrašila da će reći da se drogira, pa joj se 'ovo' priznanje činilo kao manji problem. Iako se čini da sa suočavanjem i prihvaćanjem te činjenice nije imala problema, kaže kako ni jedno ni drugo nije bilo lako. Trebalo je vremena da se izbori s neugodom oko toga kad bi nekome trebala priznati tu informaciju.
- Zato mislim da je i roditeljima u tome potrebna pomoć i nadam se da će moja priča pomoći onima koji se nađu u sličnoj situaciji – kaže Danka, te ističe kako su njoj susreti s drugim roditeljima LGBT djece na tribini Mame u MaMi puno značili.
- Ta pružena ruka je jako važna, povezivanje roditelja koji trebaju biti podrška svojoj djeci jako je važno i zato nisam dvojila oko toga trebam li ispričati svoju priču – kaže mama Biserka iz Zagreba. Dodaje kako osobno nije imala nikakvih problema s prihvaćanjem informacije da je njen sin gej. Puno joj je teže bilo prihvatiti to da joj je istinu o sebi rekao relativno kasno, tek kad je navršio 21 godinu, kad je shvatila da je najosjetljivije doba odrastanja prolazio sam, bez oslonca i njene potpore, u društvu u kojem se svaka različitost osuđuje.
Donosimo prve četiri priče roditelja:
Mama Danka: Laknulo mi je kad je rekla da je lezbijka, mislila sam da se drogira
- Da je Matea lezbijka saznala sam kada je pohađala četvrti razred srednje škole. Rekla mi je da mi mora nešto važno i ozbiljno reći. Budući da je bila vrlo zabrinuta i ozbiljna nije mi uopće palo na pamet da je riječ o ovom, nego sam se uplašila da se drogira. Kada mi je rekla da je lezbijka meni je zapravo laknulo. Moram priznati da je u početku nisam ozbiljno shvatila te sam bila uvjerena da će to s vremenom proći. Mislila sam da je to razvojna faza, propitivanje, razočaranje u nekog momka, znatiželja itd., no zbog događaja koji su uslijedili shvatila sam da je itekako ozbiljna.
U gimnaziji koju je Matea polazila zbog svog identiteta naišla je na mnoge probleme, no unatoč svemu je bila ustrajna i nepokolebljiva. Majka jedne djevojke koja je u to vrijeme s mojom kćerkom bila u vezi radila je u gimnaziji kao profesorica te je Matei dosta “zagorčala život” jer je smatrala da je moja Matea kriva što je njena kćer lezbijka. Imala je problema i sa zadirkivanjem određenog broja učenika, ali je Matea bila čvrsta. Imala je oko sebe lijepi krug prijatelja, nitko ju nije napustio i ti su ljudi i dalje dio njenog života.
Sjetila sam se i njenog ponašanja u djetinjstvu. Nikada se nije igrala s lutkicama iako sam ja baš to kupovala, i lutke i kolijevke, sve lipo. Uopće je to nije zanimalo. Najbolji prijatelj joj je bio dječak s kojim se igrala s legićima i vojnicima, životinjama itd. S njim se najbolje slagala tijekom cijelog djetinjstva. Imala je ona i prijateljice, ali Kristijan joj je ipak bio najdraži i kasnije tijekom života. Penjala se po ogradama, istraživala po dvorištu. Nije bila stereotipna djevojčica. Nije voljela ni odjeću za djevojčice, iako sam ja smatrala da se tako trebalo odijevati. Doduše, nikada joj nisam nametala svoju volju, osim u prilikama kada sam smatrala da moram; kada bismo išli na neki rođendan ili slavlje, i uglavnom je to poštovala.
Nikada nisam susrela nekoga tko je gej osim prijateljičinog sina, ali sam u vrtiću (u kojem sam radila) imala jednog dječaka koji je bio izrazito feminiziran. Tata tog dječaka u to je vrijeme bio strašno uznemiren tom činjenicom, uvijek me ispitivao je li to normalno. Imala sam u vrtiću i djece raznih rasa, vjera, djecu s invaliditetom te sam svu djecu prihvaćala i svima se prilagodila. Tog sam dječaka kasnije često susretala i on je zaista, kada je ušao u pubertet, osvijestio da je gej. Nije se u to vrijeme o tome razgovaralo, nisam čak ni ja bila zainteresirana za tu temu. Prema LGBT ljudima nisam nikad osjećala odbojnost, no nisu bili dio mog interesa ili društvenog kruga. Nakon kćerinog outanja i ja sam se počela zanimati za tu temu.
I suprug je njenu orijentaciju dobro prihvatio, ali mu je teže palo njeno izlaženje u medije i javnost. Dosta je često bila na televiziji. Na kraju je i to prihvatio. Naša kćerka je pravi borac. Ja sam osvijestila da moram izaći u javnost tek nakon prvog Splitskog Pridea na kojem je bilo toliko mržnje, nasilja i primitivizma… to je strašno djelovalo na mene, da čovjek može biti protiv čovjeka jer je jedan od nas drugačiji po nečemu. Za vrijeme rata smo trebali naučiti što se dešava kada ljudi broje drugima krvna zrnca pa je to na mene najviše djelovalo da nešto kažem o tome i više se informiram.
Roditeljima kojima je teško prihvatiti svoje dijete bih preporučila da puno čitaju i educiraju se, da dođu na tribinu Mame u MaMi u Zagreb (ja sam bila par puta) i da odu na Pride. Drugačiju sliku stekneš kada prisustvuješ. Na televiziji bi novinari, pogotovo u početku, izbacivali ekstremne fotografije pa čovjek stekne dojam da su to stvarno neka čudna djeca, ali kada si tamo vidiš da su to normalni ljudi. Shvatila sam da oni koji imaju problema s nacijom, vjerom, rasom, imaju problema i s LGBT pravima. Ljudi se ne dijele na gej i strejt ljude već na dobre i loše.
A roditelj bi svoje dijete trebao prihvatiti bez obzira na sve. Djeca ne zadovolje uvijek ambicije roditelja ni po pitanju posla ni po pitanju škole, ni izbora partnera, niti po pitanju moralnih vrijednosti. No, dijete je dijete i treba ga voljeti i prihvatiti.
Za one koji se boje outati moj savjet je da krenu od najbližih osoba, što u pubertetu ponekad i nisu roditelji, već prijatelji, braća, sestre, netko tko im je godinama bliži, i da se ne srame reći to što jesu. Time sebi otežavaju život. Nakon što roditelj i dijete razgovaraju o ovako intimnim stvarima onda se otvaraju i neka druga vrata i više nema tajni. Meni se čini da nam je odnos prisniji nego kod mnogih roditelja gdje sve teče bez nekakvih velikih problema. Kad roditelj s djetetom prođe ovako nešto, jednostavno postaješ bliži.
Tata Nikica: Roditelji stanite uz svoju djecu te poručite društvu jasno: 'Ja sam uz svoje dijete!'
Teško je prisjetiti se događaja od prije mnogo, mnogo godina, no ono što znam je da nikada nisam pomislio da je Mima lezbijka, ali sam primijetio da je drugačija. Nikada nije bila tipična djevojčica; imala je izvrsnu motoriku (bolju nego njen stariji brat), voljela je sport te se bavila nogometom i košarkom koje je igrala bolje od dječaka iste dobi, te je istima bila vođa i uzor, organizirala je košarkaške i nogometne turnire.
Bila je iznadprosječno uspješna u školi, ali kad bi se dogodila neka glupost u školi okrivili bi nju. O dečkima nikada nije pričala.
U pubertetu su se počele događati velike promjene. Dosta se udebljala, nije izlazila iz kuće i izgledala je iscrpljeno. Bilo je tada ratno razdoblje u Hrvatskoj (koje je u Zadru bilo posebno naglašeno), te je teško bilo razlučiti koji su pravi razlozi za takvu promjenu u ponašanju i izgledu.
Kada je došlo vrijeme da se upiše na fakultet uzela je dvije godine pauze i otišla živjeti i raditi u Londonu. Nakitila je CV i otišla živjeti kod jedne divne obitelji kod koje se zaposlila kao dadilja. Nikada nisam napisao toliko pisama. Želio sam da svaki tjedan dobije jedno. Iz sadržaja njenih pisama sam shvatio da je ona tamo upoznala jednu Norvežanku i da joj je ona djevojka. Znao sam kako reagira naša okolina. Tada se, u medijima, o tome nije previše pisalo, a ni znanost se nije jasno očitovala, pa sam razgovarao s prijateljima (psiholozi i psihijatri) sa željom da mi svojim iskustvima 'predvide Miminu budućnost'.
Mima je jedan dan na radnom mjestu svoje majke svima obznanila da je lezbijka Ušla je u fajt, prvo s nama roditeljima. Mima je čudo, često traži konflikt jer zna da se iz konflikta svašta izrodi. Ona je znala tko je i htjela je da ju takvu prihvatimo. Nije se bojala okoline, a nakon toga ni meni više nije bilo važno što će okolina reći. Svom sam djetetu samo htio pomoći da preživi u toj istoj okolini jer svoje dijete volim. Pravi roditelj nema izbora u tom dijelu, ali roditelji koji nisu odrasli i ne znaju tko su te se boje okoline, zapravo su se prestali razvijati. Ja sam se kao roditelj sa svojom kćeri htio popeti na Mount Everest, a ne sjesti na malo brdo i reći da je to vrhunac.
Mnoge zanima i to kako su Miminu orijentaciju prihvatili bake i djedovi. Pokazalo se da su to prihvatili odmah, baka ju je čak pomagala financijski tijekom studiranja. Mima je kod njih dolazila s curom. Ni u jednom trenu njenu seksualnost nisu dovodili u pitanje. Međutim, moja mlađa sestra, psihologinja kojoj sam prvoj javio vijest o Miminom outiranju, reagirala je suzdržano. Procijenila je da to ne bi trebalo objaviti baki i djedu jer su oni ipak iz jednog „drugog svijeta. Pokazalo se da je bila u krivu.
Jedan dan mi je Mima rekla da se želi prijaviti na kviz 'Tko želi biti milijunaš'. Dogovorili smo se da ću biti njen gost u publici. Kada sam saznao za njen plan da se tijekom kviza 'outira' nije mi bilo svejedno (još manje kada sam saznao da će se epizoda emitirati na Uskrs), no nije bilo dvojbe idem li s njom ili ne. To je bila utakmica moje kćeri u kojoj sam morao sudjelovati. Bez problema je prošla najbrži prst. S Tarikom se, naravno, dogovorila. Tu epizodicu izveli su toliko šarmantno, skoro pa neprimjetno, ali se danima poslije itekako spominjala. I meni je postavio nekoliko pitanja i bilo mi je drago da svi vide da ja uz svoju kćer u tom trenutku stojim. Bojao sam se da ne padne na prvom pitanju, no na kraju je osvojila 125,000,00 kn. Da je osvojila milijun bila bi to izvanvremenska priča.
Mima nas je sve promijenila. Ona ima snagu, ona se ničega ne boji. Svima je rekla tko je, uzmite me ili ostavite. Borila se, izlazila na ulice, izlagala se na svim mjestima. Moj posao kao oca bilo je maknuti s nje krivnju, dopustiti joj da diše i da kaže - ovo sam ja. Mi roditelji smo katalizatori… ja nisam njen život mogao ni htio promijeniti, samo sam joj mogao reći da sam uz nju te joj ponuditi svoju pomoć. Svim roditeljima uvijek govorim - pustite svoju djecu da otkriju svoj svijet i život te im samo ponudite ruku kada se spotaknu.
Djeco, uživajte u životu i otkrijte koje su vaše granice. Nitko umjesto vas neće otkriti tko ste, to možete samo vi. I dajte se pokrenite! Zašto do sada nisam pročitao eseje i doktorate o ovoj temi napisane, ne samo od ljudi iz LGBT okruženja. Roditelji; ustanite, stanite uz svoju djecu te poručite ovom društvu jasno i glasno: 'Ja sam uz svoje dijete'. Za djecu su prva linija uvijek roditelji i ako se djeca svojih roditelja boje, tada roditelji nisu obavili dobar posao u roditeljstvu. Glas roditelja čuje se dalje nego glas djece. Ako roditelji LGBT djece o ovoj tematici ne govore, naša će djeca još uvijek biti u istoj poziciji, gubit će svoje najbolje godine u strahu, a strah je jači od kazne same. Strah je užasan osjećaj.
Mama Gordana: Svi znaju koliko sam ponosna na sina, ja sam među top 5 ponosnih mama
Da mi je sin gej sumnjala sam i prije nego što mi je rekao. Jednom prilikom nosila sam ispeglano rublje u njegovu sobu i na kompu je bila otvorena jedna gej stranica u koju sam se malo zagledala, a onda kao torpedo izletjela iz sobe. Nisam mu tada ništa spominjala. I profesor iz Renatove škole mi je pokušavao sugerirati da je Renato gej. Doduše nije to izgovorio na glas, ali stalno mi je spominjao kako Renato baš i nije kao drugi dječaci, na što sam mu ja odgovorila da ne moraju svi biti isti. Znam ja s neugodnima izaći na kraj.
Jednom smo suprug i ja imali žestoku raspravu sa srednjim sinom, kada se Renato ubacio, vjerojatno da to prekine, s: 'Mama, tata, ja sam gej'. Ne znam što si je mislio, kako ćemo reagirati. Doduše, bila sam malo zbunjena jer jedno su sumnje, a drugo je stvarnost. Nije mi ta činjenica bila strana, i moja prijateljica ima gej sina. Porazgovarala sam s njom, spomenula mi je da postoji stručna i psihološka pomoć za roditelje gej djece i ako mi treba da će mi dati adresu, no ja sam joj rekla da mi to ne treba. On je moj sin i ništa se tu ne mijenja, volim ga jednako kao i prije.
Godine 2013., za vrijeme referenduma o braku istospolnih partnera, Renato se odlučio aktivirati te je snimio svoj prvi video za YouTube. Poludio je zbog Markićke i njenih izjava. Moj strah zbog mogućeg nasilja na ulici bio je veliki, bez obzira na to što razumijem da se samo bori za svoja ljudska prava. Majke i očevi se boje za svu svoju djecu. Bojim se i za sigurnost sinova koji nisu gej. Jedan često odlazi na utakmice i ja nikada ne spavam dok se ne vrati kući.
O sinovoj seksualnoj orijentaciji nisam pričala. Prvi pokazatelj da su i drugi pogledali taj video uradak bio je telefonski poziv mog prijatelja koji me pitao: 'Kako to Renato može?'. Ja sam ga pitala: 'Što on to može?', iako sam znala o čemu se radi, ali sam namjerno tražila da izgovori. Pitao me da kako on to može tako javno obznaniti. Rekoh: 'To je život mog sina i ja ga podržavam, punoljetan je i zna što radi'. To je bio jedini put da me netko nešto pitao oko toga.
Meni više nitko nije ništa komentirao, ali moram priznati da poludim na komentare ispod Renatovih videa. Nedavno je bio jedan ružan komentar u kojem je pisalo: 'Sigurno mu je mama ponosna'. Vidjela sam da se u komentiranje uključila i jedna moja kolegica koja je odgovorila da zna koliko je Renatova mama ponosna i na njega i ostalu svoju djecu. Ta kolegica je napisala da sam ja najponosnija mama u njenih Top 5 mama. Dobila sam dobar savjet jedne mame da ih je bolje ne čitati jer se onda čovjek samo nervira pa ih više ni ne čitam. To je moj sin, ništa drugačiji od drugih.
O ovoj sam se temi dosta educirala i razgovarala s ljudima. Poneki film također malo otvori vidike. U zadnje vrijeme ih ima sve više i više. Gledala sam 'Call me by your name', a sada po drugi put gledam seriju koja se zove 'Ovo je naš dom'. U njoj ima jedan gej lik koji isto proživljava neku svoju priču. Radnja je smještena u prošlosti. Također i čitam tekstove po portalima, a i Renato mi je dao neke natuknice o tome što trebam pročitati.
Svi članovi obitelji ga podržavaju. Jedan od sinova nedavno me jako iznenadio kada sam čula kako žestoko brani svog brata. On je, onako, rokerski tip i sam je prolazio kroz diskriminaciju društva jer je imao dugu kosu pa su ga jednom i istukli zbog toga. Mislim da je ovakva različitost svakako obogatila našu obitelj. Imali smo nedavno situaciju s poznanikom koji nije znao da je Renato gej pa ga je pitao ima li curu, a on mu je odgovorio da ne jer je gej. Čovjek je sekundu šutio i onda rekao – pa dobro, i to je OK.
Jednom sam mladiću savjetovala da što prije kaže svojoj mami da je gej i učinio je to. Upitala sam ga nakon nekog vremena kako je reagirala, rekao je da je reagirala OK, ali da o tome ne pričaju, da je sve ostalo na istom. To je standardna priča u većini obitelji u Hrvatskoj. S obzirom na to da je iz Splita, tome se ni ne čudim. Sredina i religija igraju uloge, ali mislim da smo dosta napredovali što se toga tiče. I ja sama sam napredovala.
Mama Dorijana: Žao mi je djece koja se moraju skrivati i braniti pred roditeljima
Dok je Dino bio još mali, Dinina nona je meni uvijek govorila, 'Questo piccolo e un po gay' (Ovaj mali je mali gej). Doduše ona bi se poslužila riječju peder. Jednostavno je ona to na njemu vidjela od malena, a mislim da sam vidjela i ja. On je bio 'drugačiji dječak'; bio je nježan, igrao se lutkicama, nije imao muške prijatelje već se družio samo s djevojčicama. Iako sam sumnjala, nikada ga o tome nisam otvoreno pitala već sam pustila da on sam dođe do toga ako je istina. Jedan je dan plačući došao iz škole, mislim da je tada imao 14 godina, i rekao mi je da ga druga djeca maltretiraju i zezaju. Tada mi je priznao da je gej.
Ja nisam bila svjesna da moje dijete maltretiraju u školi te mi je bilo jako žao i nisam znala kako ga zaštiti. Iako sam od malena sumnjala, nakon njegovog outanja prvenstveno sam bila iznenađena, ali mislim da sam dobro reagirala. Rekla sam mu da je to OK i da nije ništa 'strašno' te da sam od uvijek mislila da je gej. Od ostalih osjećaja koji su mi se javili ponajviše je bio prisutan strah koji i dan danas osjećam. Strah me da ga netko ne pretuče jer ima svakakvih ljudi. Nadalje, osjećala sam i tugu jer mi nije rekao prije. Doduše, 14 je godina ipak dosta rano jer znam neke puno odraslije ljude koji još uvijek nisu rekli svojim roditeljima.
Na početku nisam svima govorila, već sam čekala sinov blagoslov da ga 'outam' drugima. Kada se outao pitao me može li reći noni, istoj onoj koja je od malena za njega govorila da će biti gej. Ja sam mu rekla da joj slobodno kaže. Njegovi polubrat i polusestra su saznali tako da su ga vidjeli na televiziji kada je u nekoj emisiji pričao o LGBT aktivizmu. Znala sam da će biti na televiziji, ali nisam to nikome rekla. Bilo je to prije 10 godina kada je tek otišao u Zagreb. Polubrat i polusestra ga također jako vole i podržavaju i mislim da je ovakva različitost obogatila našu obitelj.
Ja radim u vrtiću i moram priznati da točno vidim neku mušku djecu koja bi mogla biti gej, a prije na to uopće nisam obraćala pažnju. Sada mi je, budući da imam gej sina, lakše pristupiti takvoj djeci. O ovom temi volim puno čitati, a volim pogledati i filmove LGBT tematike. Jedan od filmova koje sam puno puta gledala je i film 'Molitve za Bobbyja', o dečku koji počini samoubojstvo jer ga roditelji nisu prihvaćali. Film je snimljen prema istinitom događaju i mislim da bi ga svi roditelji trebali pogledati.
Ja se ne sramim reći da je moj sin gej. Kada me ljudi pitaju ima li Dino curu, ja bi uvijek odgovorila da nema već da ima dečka. Reakcije su svakakve. Neki bi mi napravili facu i pitali; 'Zar je to tebi normalno?' Ja bi uvijek rekla da je to normalno i da je to moje dijete i da se tako rodio i da ako se tako rodio da je to onda i normalno i da nije hir. Na starom poslu sam imala ravnateljicu koja je sada u mirovini, a koja mi je rekla da je to u modi i da bi sada puno ljudi htjelo biti gej. Ja sam joj odgovorila da to nije moda već da je društvo sada postalo otvorenije te da više ljudi 'izlazi iz ormara'. Ljudi su prije živjeli u strahu.
Imam jednu prijateljicu za koju znam da joj je sin isto gej, ali ona to ili ne vidi ili ne želi prihvatiti. Nisam sigurna zna li ona to pa krije od mene što mi je čudno jer se jako dugo poznajemo. Ona zna i za Dinu pa mi je onda čudno da bi tu informaciju o svom sinu krila od mene. Ona je strašno protiv LGBT ljudi te mi je rekla da bi ona Dinu izmlatila i poslala na psihijatriju. Ja sam si u sebi mislila; ženo draga i tvoj je sin gej, zar ti to ne vidiš? Budući da je takva sigurno joj nije rekao. Često na njega mislim i žao mi ga je jer se on cijeli život mora skrivati i braniti. Ona njega obožava, ali ga ne poznaje. Ne mogu shvatiti da netko svoje dijete ne prihvaća.
Sutra donosimo još tri priče roditelja LGBT djece.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
