Ivo Štrkljević (31) iz Splita plesom se počeo baviti nakon fakulteta, a stručnjaci kažu da je među najboljima u Europi. Imali smo priliku vidjeti koliko je dobar i u Supertalentu
ŽIVOTNI INTERVJU
Hrvatski plesač na šipci: Otvorio sam prvi LGBTQ+ klub u Splitu
Splićanina Ivu Štrkljevića (31) javnost je lani upoznala kao iznimno darovitog plesača koji je nastupio u emisiji Supertalent sa plesnom partnericom Miom Kuleš.
POGLEDAJTE VIDEO: Ivo Štrkljević o gay klubu
Pokretanje videa...
01:00
Tada je otkrio i nekoliko velikih intimnih detalja o sebi, od smrti najbližih članova obitelji do činjenice o istospolnoj orijentaciji. Sa nama je razgovarao o hrabrosti kao glavnom životnom motivatoru.
Klub X je prvi LGBTQ+ klub u Splitu. Kako je prošlo otvorenje i početak rada?
Iskreno, puno bolje nego što smo očekivali. Kad smo pripremali koncept, radili smo ga sviješću da je Split po veličini drugi hrvatski grad, a nema jedno takvo mjesto tolerancije. Doduše, ne može se reći ni da je Hrvatska kao europski i demokratski orijentirana zemlja puno bogatija, jer imamo svega jedan klub u Dubrovniku, jedan u Zagrebu i jedna u Istri. Vjerujem da smo Splitu na ovaj način ponudili nešto novo što će, nadam se, uskoro postati kultno mjesto.
Je li bilo neugodnih iskustava?
Ne. Na google Mapsu je bilo nekoliko ružnih komentara u smislu govora mržnje, ali takve komentare prijavljujemo i uklanjaju ih. No inače ni mi ni naši gosti nismo imali nikakvih problema. Dapače, jako me razveselilo kad sam u Klubu vodio brojan poznata lica Splićana koji nisu dio LGBT populacije, ali su simpatizeri ili nas podržavaju pa su se došli zabaviti.
Činjenica je ipak da se po pitanju LGBT prava Hrvatska pomalo miče s mrtve točke te da su se stvari unazad 10 godina promijenile. Slažete li se?
Donekle da, ako govorimo o tome da zakoni omogućuju makar djelomičnu jednakost. Imamo zakon o registriranom partnerstvu koje je tu od 2012, odmah nakon ustavnog referenduma o braku. Kada biste danas pitali ljude što o svemu misle, vjerujem da bi odgovori bili puno povoljniji nego tada. Iako još postoji govor mržnje i diskriminacija kod pojedinaca, a obično je riječ o ljudima koji su najglasniji na portalima i društvenim mrežama, još je više onih koji nas podržavaju u tišini, ali izađu na ulice kad organiziramo Pride. Te ljude mi je danas zadovoljstvo vidjeti u našem klubu. Moram priznati da mi je nekad, znajući da sam homoseksualac, bilo neugodno proći pored njih na ulici jer nisam znao što o meni zbog toga misle i kako na to gledaju.
Koliko je zapravo bitno je li čovjek ove ili one seksualne orijentacije?
Ovako, sjećam se da sam se prvi put outao ili "izašao iz ormara" 2011. godine u Zadru gdje sam se preselio na studij. Tada sam često dolazio u kafić koji se zvao Jazzva, a vodila ga je djevojka lezbijske orijentacije. Tada sam još tražio sebe i pokušavao otkriti gdje sam. Bio sam u novom gradu, a ona je bila prva kojoj sam priznao da sam gay. Sjela je uz mene i rekla mi je rada da je najvažnije u svemu osvijestiti da su mi u životu najvažniji karijera, obitelj i prijatelji, hobiji i sve što me usrećuje, a na zadnjem je mjestu seksualna orijentacija. Nikoga se ne tiče što radim u spavaćoj sobi. Ni straight ljudi ne stavljaju na prvo mjesto da ih privlači suprotan spol niti govore jesu li se zato morali prilagođavati ili mijenjati životne navike. Zato seksualna orijentacija nije ono što bi u životu trebalo biti važno. Bitno je da smo ljudi, humani jedni prema drugima, a što radimo u krevetu je naša osobna stvar.
I partnera s kojim to dijelimo. Tko je Vaš partner i kako ste se upoznali?
Moj dečko se zove Aaron, Australac je i zajedno smo šest godina. On je isto plesač, tako da smo se upoznali preko kolega plesača koji su dolazili kod mene na satove pole dancea. Tako smo se upoznali i eto, ostali zajedno do danas.
Razmišljate li o registriranom partnerstvu?
Uvijek sam o sebi razmišljao kao o državljaninu svijeta, a ne jedne države i smatram da su sve granice politički i religiozno uvjetovane, bez obzira je li riječ o granicama među državama ili granicama među ljudima. Ne vidim se na toj razini niti uopće ikad želim pripadati nekoj određenoj skupini naroda. Uvijek sam sam bio građanin svijeta i tako se osjećam, pa ne znam što bi mi značio taj komad papira ako postoji ljubav koju dijelimo.
Kako ste se počeli baviti plesom?
Zapravo sam se još od osnovne škole bavio atletikom i dugo sam trenirao, kroz cijelu srednju školu. Nakon studija u Zadru, preselio sam se u Zagreb i tu sam živio sljedećih šest godina. U tom periodu sam rekreativno nešto malo trenirao atletiku, no morao sam usporiti radi ozljede. Tada sam upoznao prijateljicu koja se bavila pole danceom i pozvala me na svoj nastup. Kako sam tražio drugu aktivnost kojom bih se bavio umjesto atletike, prijateljica me spontano pitala bih li se okušao u plesu i kroz razgovor smo nekako dogovorili prvi sat. I eto me danas, još sam tu i plešem.
Stručnjaci kažu da ste među najboljima u Europi. Slažete li se?
Ja se bavim artističkim pole danceom i smatra da nema boljih ili lošijih među nama. Art umjetnost je nešto što izlazi iz plesača. Ne percipiram se kao jednog od najboljih, ali svakako je ono što dajem iz srca.
Što ste studirali u Zadru?
Etnologiju i kulturnu antropologiju te ruski jezik i književnost. Završio sam preddiplomski studij, no posvetio sam se plesu, tako da je to još jedna životna poruka. Putevi te kroz život vode na razne načine, i često se nađeš negdje gdje nisi ni mislio da možeš stići. Mislim da bi svi ljudi trebali tako raditi ono što vole, no jako je teško u mladosti kroz srednju školu vidjeti što je to točno što čovjeka privlači.
Je li Vas ples ikad privlačio?
Zanimljivo, ali uopće ne. Oduvijek sam bio sportski tip, a moj otac je bio planinar tako da mi se cijeli život vrtio oko sporta. Definitivno se nikad nisam vidio kao plesača, no pole dance je takve disciplina da vas ponese i morate se zaljubiti u njega. Vidim to i po polaznicima koji treniraju kod mene. Svaki put kad plešeš, doživiš nešto novo, učiš nove elemente i kombinacije, izbaciš nešto svoje, neki novi pokret. Kroz pokret se ljudi oslobađaju, a kroz glazbu i ples možeš nestati i zaboraviti na sve probleme. Mislim da sam zato ostao u pole danceu i da je to ljubav mog života.
Je li nastup na Supertalentu bio prvi veliki javni nastup?
Ne. Plesna partnerica Mia i ja nastupali smo ranije na Dori i na natjecanjima te performanceima i imamo iskustva. Danas kad se vratim, a prošlo je skoro godinu dana od snimanja tog projekta, moram reći da mi je Supertalent bio predivno iskustvo kroz koje sam upoznao mnoge drage i nadarene ljude od kojih se može puno naučiti. S druge strane, bilo je dosta stresno jer smo osmišljavali koncepte i sudjelovali u natjecanju, no Mia i ja smo perfekcionisti i gledali smo kako nešto približiti publici, a pritom ostati svoji. Vjerujem da smo u tome uspjeli.
Kako je Supertalent utjecao poslije na Vaš život i karijeru?
Vjerujem da je utjecaj bio popriličan. Na kraju krajeva, i ovaj gay klub rezultat je tog mog javnog outanja u emisiji na javnoj televiziji za koje je trebalo dosta hrabrosti. To je bila velika stvar u mojem životu, no istovremeno i veliko oslobođenje. Postaneš iskren prema sebi, a to te izliječi i padne ti kamen sa srca. Nije to bila mala stvar. Recimo, imam više članova obitelji, osobito s mamine strane, koji su nakon toga prestali razgovarati sa mnom. Veliki su katolici i vjerujem da je razlog činjenica da sam gay.
U toj ste emisiji ispričali i da ste rano ostali bez roditelja, a nedavno i bez brata. Kako to?
Ne bih pričao o tome kako su umrli. Mama Branka umrla je dok sam bio tinejdžer i imao sam svega 14 godina, a tata Enver preminuo je kad sam bio maturant, u vrijeme kad se trebao graditi i vidjeti što želiš sa životom. Svakako bih volio spomenuti i moju strinu Remzu koja me preuzela nakon očeve smrti i doslovno me usmjerila i pomogla mi u tim najtežim trenucima. I danas, ona je među onima koji mi pružaju najveću potporu u životu. No to iskustvo me puno naučio. Borio sam se sa samim sobom tijekom cijelog života, no ta je borba omogućila da danas budem tu gdje jesam. Imam 31 godinu i kad se osvrnem unazad, prije 10 godina sam mislio da je cijeli svijet moj. Danas znam da nije tako, ali svjestan sam da se ti svi užasi nisu dogodili, možda ne bih bio ista osoba kakva sam danas. Možemo govoriti i o depresiji s kojom sam se borio kad mi je umro brat Emil, ali i činjenici da me sudjelovanje na Supertalentu trgnulo i pomoglo mi da izađem iz depresije.
Je li brat sudjelovao u Vašem životu?
Itekako. Čak i kad sam živio u Zagrebu, a on je ostao u Splitu, bili smo bliski i povezivala nas je ljubav. Bio je stariji od mene, i uvijek tu. I što je najvažnije, bio mi je velika podrška. Rekao sam mu da sam gay, a on je odvratio da je ponosan na mene. Mama i tata su umrli dok sam bio premlad i nisu mogli sudjelovati u mojem životu, ali sam od njih, a prvenstveno od oca, naučio kako biti dobar čovjek. On je bio stvarno dobar čovjek i vjerujem da su živi da bi danas aktivno sudjelovali u mojem životu i bili bi mi podrška u svemu što radim.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
Evo kako rade dućani u nedjelju
Tko je vaš? Najgori ljubavni spoj za svaki horoskopski znak
14 najromantičnijih poklona koji će oduševiti ljubav vašeg života