Nakon što je princeza od Walesa, Kate Middleton, objavila da joj je bio najteže razgovarati s djecom o tome da se liječi od raka, britanski stručnjaci roditeljima su dali neke savjete
TEŠKE ODLUKE
Evo što stručnjaci kažu o tome kako razgovarati s djecom kad se suočite s dijagnozom raka
Za mnoge ljude koji se bore s rakom, jedan od najtežih trenutaka kroz koje su prošli je onaj kad su djeci trebali reći od čega boluju. Tako je i princeza od Walesa, Kate Middleton, nakon što se suočila s tom dijagnozom, nedavno objavila kako je njoj i suprugu trebalo vremena da Georgeu (10), Charlotte (8) i Louisu (5) objasne što se događa na njima prihvatljiv način i uvjere ih da će mama biti dobro, piše Daily Mail.
POGLEDAJTE VIDEO: Slomila kičmu pa prehopdala više od tisuću kilometara
Pokretanje videa...
01:41
S obzirom da nije jedina koja se bori s im problemom, zanimljivo je vidjeti što stručnjaci savjetuju roditeljima koji se nađu u takvoj situaciji.
Britanske dobrotvorne organizacije za borbu protiv raka Macmillan Cancer Support i Cancer Research UK (CRUK) savjetuju oboljelima od raka da prije svega izdvoje neko vrijeme da bi samo nekako sredili svoje osjećaje prije nego što pokušaju objasniti situaciju djeci.
Tako CRUK savjetuje oboljelima da prvo sami pokušaju naglas izgovoriti riječi 'Imam rak', nekoliko puta u različitim situacijama. Tako, zapravo, pomalo smanjujemo šok koji informacija o toj dijagnozi zapravo nosi pa je lakše razmišljati o tome kako o raku razgovarati s djecom.
Preporuka je da vježbate izgovoriti te rečenice pred partnerom, voljenom osobom, ali i sami sa sobom. Dobro je zapisati bilješke o emocijama koje se javljaju, od osjećaja tuge, straha, beznađa, do onoga što pomaže da ostanete na nogama.
Kako razgovarati s djecom o tome što se događa?
U obje dobrotvorne udruge savjetuju da pokušate razgovarati s djecom o dijagnozi što prije. Naime, djeca iz vašeg ponašanja vrlo brzo mogu osjetiti da nešto nije u redu, a ako ste tajnoviti, mogu se jako zabrinuti. Odgađanjem razgovora riskirate da dijete čuje neke stvari iz drugog izvora, na način koji za njih može biti vrlo uznemirujuć, što može otežati svaki razgovor o bolesti nakon toga.
Kad se jednom odlučite na razgovor, budite što spremniji, sa što više informacija o tome hoćete li morati u bolnicu, što vas tamo čeka, hoće li vas dijete moći posjetiti i koliko bi razdvojenost magla trajati.
- Također, razmislite o pitanjima koja bi dijete moglo postaviti i riječima koje ćete koristiti da objasnite stvari, kažu u udruzi Macmillan Cancer Support.
Neke od tipičnih briga male djece su da su oni na neki način izazvali bolest ('to je zato što sam te udario na to mjesto', ili 'ja sam kriv jer nisam bi dobar') ili da je rak zarazan. Tinejdžeri će obično razumjeti više o bolesti i tome što vas čeka, ali mogu biti manje susretljivi od mlađe djece i bojati se da razgovor zapravo navješćuje kraj. Jedno od pitanja na koje bi roditelji trebali biti spremni i unaprijed razmisliti o svome odgovoru je: 'Hoćeš li umrijeti?'.
- Važno je ne odbaciti ovo pitanje, jer većina djece će pomisliti na to, čak i ako to ne izgovore na glas, kažu u CRUK. Zato je savjet da i o tome nešto kažete čak i ako dijete ništa ne pita. Odgovor djelomično treba zavisiti o vašoj zdravstvenoj situaciji. Jako je važno izbjegavati laganje djeci.
Odgovor na pitanje tko će s djecom razgovarati o bolesti roditelja, onaj koji boluje, ili partner, nije presudan. Odlučite ovisno o tome što se vama čini ispravnim, odnosno ovisno o tome koji se roditelj osjeća spremnijim. Također, nije presudno da roditelj koji boluje od raka u tom trenutku bude u prostoriji, no važno je da se razgovor odvija negdje gdje se dijete osjeća sigurno. Možda je najbolje da to bude vlastiti dom. Najbolje je razgovarati u dane uoči vikenda, ili tijekom vikenda, kako i dijete imalo bar malo vremena za procesuiranje informacija prije nego što se vrati u školu. Ako smatrate potrebnim, porazgovarajte s učiteljima ili nastavnicima o tome da dijete izostane iz škole dan ili dva, ako se osjeća nespremno za susret s vršnjacima.
Ako imate više djece, organizirajte zajednički razgovor, tako da su svi u isto vrijeme u prostoriji. To će spriječiti osjećaj da njihova braća i sestre znaju više od njih, pri čemu se djeca koja znaju manje mogu pitati zašto su oni bili zadnji na redu za razgovor. Nipošto nemojte dijeliti informacije samo s jednim djetetom, možda samo s najstarijim, jer to za njega postaje preveliki teret.
- Iz CRUK-a savjetuju da se s djecom razgovara tako da ih gledate u oči, bez obzira na to sjedite li za stolom, ili na podu. Roditelji mogu slobodno držati dijete za ruku, ili ga zagrliti dok razgovaraju. Taj prvi razgovor iskoristite kao uvodni, dajući djeci dio informacija koje mogu probaviti i jasne poruke o tome kako ćete ih pokušati zaštititi. Pratite reakcije svakog djeteta i pitanja koja vam postavljaju i nastojte odgovoriti na sva.
Stručnjaci iz udruge CRUK kažu da razgovor treba prilagoditi djetetovoj dobi. Mlađoj djeci najčešće treba samo jednostavno objašnjenje, na primjer 'Mama je bolesna i treba joj lijek'. Starija djeca će vjerojatno trebati više informacija, jer će imati i neka pitanja, primjerice o kakvom se raku radi i kakve su moguće posljedice. Djeca obično ne doživljavaju riječ 'rak' tako tragično kao odrasli, pogotovo ona koja nemaju iskustva s tom bolešću i mogu biti znatiželjna i postavljati pitanja.
Kako pomoći djeci da se snađu i prihvate informacije?
Izbjegavajte odgovore s jednom ili dvije riječi, osmislite zaokružene i smislene odgovore i češće potaknite djecu da izraze svoje misli i osjećaje nakon što čuju tu vijest. Dobar način za to jest pitanje: 'Zanima li te još nešto', ili 'Možda si čuo/la o raku nešto, slobodno me pitaj'. Nemojte previše skrivati vlastitu uzrujanost zbog dijagnoze. Ako imate potrebu zaplakati, ne skrivajte to pred djecom jer tako i njima pomažete da prožive sve osjećaje koji se jave i izraze ih, ističu u CRUK.
I budite iskreni. U obje udruge ističu kako je važno da roditelji iskreno odgovaraju djeci o onome što znaju o svojoj bolesti, liječenju i izgledima za izlječenje. Naime, ako djeca sjete da nešto skrivate i ne odgovarate jasno neće povjerovati da govorite istinu, što će samo povećati njihov stres i strah od toga što im to roditelji ne žele reći. Ako odgovor na neko pitanje ne znate, u redu je to i priznati. Recite djetetu da ćete u prvom sljedećem razgovoru s liječnikom to provjeriti i reći mu čim saznate odgovor. Držite se tog obećanja.
Iznad svega, pokažite djeci ih volite tako što ćete im to reći i zagrliti ih i obavezno im naglasite da ćete i dalje brinuti o njima najbolje što možete. Dobro je ako postoje djedovi i bake, ili druga rodbina, koja je spremna pomoći - usmjerite dijete da u slučaju da vi niste tu bez straha traže njihovu pomoć.
Manja djeca lakše će se nositi sa situacijom ako ih uključite u planiranje, primjerice tako da napravite obiteljski kalendar sa zakazanim pregledima, terapijama i slično te s danima koje ćete u međuvremenu provesti družeći se kao obitelj. To im pomaže da razumiju promjene i daje osjećaj kontrole te pomaže u upravljanju vlastitim očekivanjima. Dogovorite s njima i dan u tjednu za razgovor o bolesti, problemima koji se pojave i brigama koje ih muče. To ne mora biti fiksni datum, no imajte na umu da bar jednom tjedno morate izdvojiti vrijeme za to.
Pomozite djeci da prebrode tjeskobu zbog odvajanja od bolesnog roditelja dok je on u bolnici. Zajedno izaberite fotografiju koju ćete izraditi i staviti na njegov stolić, a roditelj ponijeti sa sobom, razmijenite neke stvari koje možete čuvati kao nešto što će vas podsjećati jedno na drugo dok niste zajedno i slično. Ako postoji mogućnost posjeta i roditelj koji boluje se osjeća dobro, omogućite djetetu da ga vidi barem na kratko.
Starija djeca osjećat će se bolje ako vas povremeno čuju, ili im odgovorit na sms pa pokušajte odrediti vrijeme kad ste slobodni od terapija da to ostvarite.
Kako mlađa djeca mogu reagirati na vijest da roditelj boluje od raka?
Mala djeca možda neće moći koristiti riječi da bi izrazila osjećaje. Često umjesto toga izražavaju osjećaje kroz igru ili raspoloženje. Zato obratite pažnju na svaku promjenu u ponašanju svog djeteta. Nestašno i neposlušno dijete, ili ono koje se povlači u sebe, zapravo vam na svoj način šalje poruku o tome koliko je uzrujano.
Promjene u ponašanju često se mogu zamijetiti u vrijeme spavanja i odlaska u školu ili vrtić: Dijete se neće htjeti odvojiti bez vas, tražit će da spava s vama ili neutješno plakati. Mogu se vratiti i neke navike koje je preraslo: sisanje palca, napadi bijesa ili mokrenje u krevet. Dijete može biti povučeno, ranjivije, s novim brigama te razviti nove strahove, primjerice strah od mraka, pasa, ili toga da ostane samo u sobi. Ponekad mališani mogu nastojati biti jako poslušni, odnosno pogađati vaše želje, samo da bi prikrili to kako se osjećaju. Među znakovima da se dijete ne osjeća dobro mogu biti i neki fizički ili psihički simptomi, kao što su glavobolje ili bolovi u trbuhu, problemi sa spavanjem ili noćne more i slično.
Mala djeca mogu postati i iznimno znatiželjna pa postavljati beskrajna pitanja o raku, naizgled kao da ih ništa oko toga ne brine, iako u podsvijesti umiru od straha. Moguće je, osim toga, da dijete zanemari sve o čemu ste razgovarali s njime, odnosno počne se praviti da bolest ne postoji, kažu u CRUK.
Kako bi tinejdžeri mogli reagirati na vijest da roditelj boluje od raka?
Adolescentska dob sama po sebi nosi nizu uspona i padova, nesigurnosti i različitih emocija pa način na koji se nose s bolešću roditelja može se jako razlikovati od načina na koji se nose mlađa djeca. Možda će puno više govoriti o svojim osjećajima od mlađe djece, no moguće je i suprotno: Da se povuku u sebe i budu puno manje otvoreni.
Reakcije tinejdžera često mogu biti intenzivnije nego kod odraslih pa je jako važno da imaju vremena za tugovanje zbog bolesti i za to da s vama prolaze ono što se događa. No, reakcije mogu biti dvojake: Dijete u toj dobi želi se osamostaliti i ''pobjeći' od stalnog nadzora odraslih, a istodobno će imati potrebu stalno biti kod kuće. Mogli bi se osjećati krivima kad negdje idu, odnosno na kraju i izbjegavati izlaske s prijateljima.
Moguće je da vas tinejdžer zaspe s pitanjima o bolesti, ali i to da na vijest o raku samo zalupi vratima i nestane, jer već ima neke spoznaje o tome da je riječ o teškoj bolesti od koje neki umiru pa se boji toga što biste mu mogli reći. Tako vas dijete može početi izbjegavati, odnosno provoditi više vremena u razgovoru i druženju s prijateljima nego s vama. To je njegov način da stvari gurne pod tepih.
Neka djeca mogu postati ljutita, ogorčena, neraspoloženi, pa i depresivna. Često se pretvaraju da su dobro i da se dobro snalaze, ali se mogu osjećati jako uplašeno i usamljeno. Moguće je da se počnu ponašati kao da su mlađi nego što jesu (pa počnu tražiti da idete s njima na trening, da ih vozite u školu…) te razviti simptome poput glavobolje, bolova u trbuhu, strahova i zabrinutosti. Naravno, i starija djeca mogu se pokušati ponašati kao da se ništa ne događa, zanemarujući vijest o bolesti koju ste s njima podijelili.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
