U Hrvatskoj svake godine od raka dojke oboli više od 2500 žena prema podacima Registra za rak, a umre ih oko 1000. Ovo je mjesec borbe protiv raka dojke, a 7. listopada Nacionalni dan borbe protiv raka dojke
HRVATICE KOJE SU POBIJEDILE RAK
Diana, Ljiljana i Renata bile su jače od dijagnoze raka: 'Šok, vrijeme je stalo, suze krenule...'
Preboljeti zloćudnu bolest nije lako ni jednostavno, no valja imati na umu da takva dijagnoza nije smrtna presuda. Upravo to ističu i naše sugovornice. Razgovarali smo s tri žene koje su se othrvale opakoj dijagnozi i pronašle novi smisao u životu. Ispričale su kako su se suočile s bolešću, o čemu su razmišljale te na kraju kako su uspjele prebroditi teškoće s kojima su se susrele.
POGLEDAJTE VIDEO: Ispovijest Hrvatica koje su pobijedile rak
Pokretanje videa...
01:41
Pletenje me spasilo
Diana je mjesecima osjećala bolove u lijevoj dojci, a napipala je i tvorbu nalik pločici. Liječnici su govorili da ne mora biti ništa opasno. A onda je stigao nalaz punkcije.
- Bolovi u dojci su bili dovoljno jaki da sam išla liječniku i napravili smo sve nalaze. Imam problema sa štitnjačom, pa sam umor i pospanost pripisivala tome. Nalazi su pokazali jedino da imam povišeno željezo, no liječnica me tad uputila na mamografiju - prisjeća se teške 2013. godine Diana Dominić (56) iz Domašinca kraj Čakovca.
Nalaz mamografije nije bio uredan, pa je odmah otišla i na ultrazvuk te punkciju tvorbe u dojci. Nalaz punkcije je u prvom navratu bio uredan, no poslali su je na drugu punkciju.
- Po nalaz sam trebala doći u bolnicu. Kad sam vidjela sestru kako u ruci drži plavu kuvertu, nekako sam znala što je, ali svejedno sam je otvorila da vidim nalaz. Pisalo je da imam zloćudni karcinom. Šok, vrijeme je stalo, suze krenule. To je neopisivo, to što sam tad osjećala. Nakon prvog šoka, trebalo je sjesti, posložiti kockice u glavi i krenuti u borbu sa zloćkom. Dobila sa uputnicu za onkologa pa sam tako završila u Zagrebu - prisjeća se Diana dodajući kako je nakon toga sve išlo prilično brzo. Termin za operaciju je dobila kroz nekoliko tjedana, a odlučila je napraviti rekonstrukciju lijeve dojke iz trbušnog mišića.
- Kad ti kažu da će sad odrezati dio tebe, nije ti svejedno. No nemaš izbora. Nisam se htjela opterećivati operacijom ni bilo čim. Zapravo, cijeli taj period sam hodala kao u nekom polusnu. Vjerovala sam da se to ne događa meni nego nekom drugom, da sve sanjam i uskoro ću se probuditi - nastavila je Diana dodajući kako joj je pomogao razgovor s onkologinjom koja joj je rekla da rak ne voli borce te da se pripremi za borbu. Nakon operacije su uslijedile kemoterapije.
- Svašta ti se vrti po glavi, razmišljala sam o tome kako želim vidjeti nećake da završe fakultet, zasnivaju obitelji i kreću u život. Za to sam morala i ja biti živa. I odlučila sam preživjeti. Primila sam šest agresivnih kemoterapija, no na svaku od njih sam dolazila uređena, našminkana i s osmijehom. Sve sam rješavala kroz smijeh - rekla je i dodala kako je u tom teškom razdoblju ponovo otkrila pletenje.
- Ja sam plela još od osnovne škole, no zbog posla sam to zapostavila. Kad idete na kemoterapiju, imate puno vremena, a noći su hladne i duge i nečim se morate zaokupiti. Tako sam se ja zaokupila pletenjem i vunom i to me posve obuzelo. Pletenje me spasilo, bilo mi je terapija u tim teškim trenucima borbe sa karcinomom dojke i dan danas mi je to najbolja terapija - smije se Diana pojašnjavajući kako je na bolovanju bila šest godina.
Radila je od 1987. kao carinski deklarant na graničnom prijelazu Goričan. Iako je stresan jer se radi u smjenama, vikendima i blagdanima, voli svoj posao i jedva je čekala vratiti se na njega. Nema supruga ni djece, ali sestrinu djecu voli kao da su njezina. Danas je ona izliječena. Kontrole i pregledi su u njezinom rasporedu redoviti, a s puno optimizma, savjetom i podrškom pomaže drugima.
- Morate zaokupiti ruke kako um ne bi imao prostora za razmišljanje o glupostima. Dodatno, ja sam 2014. godine krenula na psihoterapiju kod psihijatra koji mi je puno pomogao i jedino mi je žao što nisam krenula ranije. I danas idem na tretmane i ti mi razgovori puno pomažu, pojasnila je ona dodajući kako upravo to savjetuje i drugim ženama koje se nađu u njezinoj koži.
- Ne zanemarujte preglede, nađite si hobi i prije svega borite se. Dijagnoza nije kraj i definitivno nije smrtna presuda. Pogledajte mene, osam godina od dijagnoze i još sam tu. Život je lijep i za njega se vrijedi boriti - poručila je.
- Nikad se nisam pitala zašto se to sve događa baš meni, zašto baš ja. Naučiš prihvatiti stvari koje ne možeš promijeniti i ne trošiš svoju pozitivu na ono na što ne možeš utjecati. Ali zato uživaš u sitnicama, veseliš se svakom novom danu. Koliko god da su me ruke boljele ili sam bila umorna, uvijek sam pronalazila vrijeme za pletenje i oduševljavalo me kako to ljudi prihvaćaju. Imam svoje stranice na društvenim mrežama na kojima objavljujem radove koje ispletem. Nikad nisam isticala da sam preboljela karcinom, nisam htjela da ljudi kupuju zbog sažaljenja, već da prepoznaju ručni rad i trud koji je uložen u to, pa sad mogu s ponosom istaknuti da se moja odjeća nalazi po cijelom svijetu, a dvije haljine od konca otišle su u Australiju. Veseli me vidjeti kad nešto lijepo napravim i kad ljudi to prepoznaju i pohvale - iskrena je Diana koja zaključuje kako se od optimizma nikad neće rastati, ma što je čekalo u budućnosti.
Najviše me brinulo kako ću reći djeci
Ljiljana je ozdravila prije godinu dana, a posljednji lijek primila je prije pet mjeseci. Kaže kako je optimizam jedini način za pobjedu, a njoj su na tom putu pomogli čitanje, molitva i fizička aktivnost.
- Uvijek sam redovito išla na sve kontrole i nitko u obitelji mi nije imao rak dojke. No prošle godine sam primijetila crvenilo na dojci koje se nije povlačilo. Zabrinulo me to, počela sam istraživati i otkrila da je povezano s karcinomom. Odmah sam otišla privatnoj liječnici koja je rekla da ništa ne vidi i neka za četiri mjeseca dođem s nalazom magnetske rezonancije. Nisam je poslušala jer sam imala loš osjećaj oko svega - prisjetila se Ljiljana Šegović Pivac (51) iz Zagreba pojašnjavajući kako je otišla na Institut za tumore i ondje obavila pregled.
- Čim je kirurg vidio dojku, odmah mi je rekao da to nije dobro i dao mi uputnice za mamografiju, ultrazvuk i magnetsku koje sam odmah obavila u istom danu. Još na ultrazvuku su mi rekli da je riječ o karcinomu. Prilično dobro sam to primila jer sam se ionako već pripremila na loše vijesti, prisjetila se ona dodajući kako nije imala nikakvih dodatnih simptoma osim blagog umora kojeg je pripisivala iscrpljenosti zbog posla.
Nakon dva dana na kućnu adresu je primila i citološke nalaze, a tad je osvijestila da će nekako morati loše vijesti podijeliti s bližnjima.
- Odlučila sam da nikome neću reći ništa dok ne skupim dovoljno hrabrosti da im to mogu reći bez suza. Naime, pomisao na djecu i što ću s njima mi je izazivala suze. Sin je tad imao 16, a kći 14 godina. Nisam rekla nikome ni na poslu, samo direktoru. Imala sam tri tjedna za pripremu prije liječenja i to sam vrijeme iskoristila za druženje s djecom, obitelji i prijateljima. Nakon tri tjedna krenula sam u intenzivno liječenje koje je trajalo godinu dana. Imala sam 16 kemoterapija, operaciju i zračenje - pojašnjava ona dodajući kako je njezino prethodno zdravstveno stanje pomalo zakompliciralo liječenje pa se brinula oko toga. Naime, ima talasemiju minor, stanje zbog kojeg joj je nizak hemoglobin, pa unatoč činjenici da je karcinom agresivan, nije mogla redovito primati terapije.
- Kasnila sam dva mjeseca, ali onkolozi su zaključili da je bolje tako i još su mi smanjili dozu, što se na kraju pokazalo dobrim rješenjem. Zahvaljujući imunoterapiji i pametnim lijekovima koje sam dobila, moj se tumor do operacije posve povukao. Svega 30 posto oboljelih žena ima sreću da doživi takav razvoj situacije, pa se smatram blagoslovljenom što sam među njima - priča Ljiljana dodajući kako je vjernica i upravo joj je vjera pomogla u najtežim trenucima.
Okrenula se molitvi i čitanju self help literature, a dodala je i neke nove aktivnosti.
- Promijenila sam prehranu i ubacila puno cikle, mrkve, povrća i dodataka prehrani kako bih popravila krvnu sliku, a usto sam se okrenula prirodi. Za moju krv mi je jako godio boravak na visokim nadmorskim visinama, pa sam počela ići na Sljeme i na skijanje s mužem i prijateljicom. To je bilo zbilja nevjerojatno razdoblje. Subotom sam išla na skijanje, a u ponedjeljak sam primala kemoterapiju. U utorak sam izlazila iz bolnice pužući, u srijedu sam još imala mučnine, a do subote sam bila kao nova i tako svaki tjedan. Zbog fizičke aktivnosti sam bila snažnija i mogla sam podnijeti liječenje - pojasnila je.
Kaže kako je tijekom liječenja u bolničkim čekaonicama upoznala mnoge predivne i hrabre žene s kojima je ostala u kontaktu te da su sve dijelile veliki optimizam oko liječenja te povjerenje u liječnike i sustav.
- Znate, kod većine nas uvijek je ista priča, brinemo se o svima drugima, a sebe stavljamo na zadnje mjesto. Važni su nam posao, kuhanje ručka, djeca, plac, a nikad se nismo voljele dovoljno da mislimo na sebe ili se barem stavimo na ljestvici vrijednosti na neko više mjesto. E, to je blagoslov koji mi je ova bolest donijela. Naučila sam kako pronaći vremena za sebe i uživati u životu - kaže ekonomistica i menadžerica u državnoj tvrtki.
- Posebno mi je pomoglo što sam se obratila udruzi Sve za Nju gdje sam redovito odlazila po savjete, posjećivala psihoterapeuta, išla na radionice i dobivala nevjerojatne količine podrške. Ondje sam stekla puno prijateljica i preporučujem svima koji su u potrebi da se obrate njima za pomoć, istaknula je Ljiljana.
S takvom dijagnozom dolazi i razmišljanje o prolaznosti i smrti, no u njezinom slučaju tim mislima nije posvećivala puno vremena.
- Kad sam ušla u Institut i prvi put saznala dijagnozu, pomislila sam na smrt jer nisam znala da rak dojke nije smrtna presuda. Nisam znala da postoje takvi sjajni lijekovi i da je liječenje uspješno. To su skupi, pametni lijekovi koji u mnogim državama nisu dostupni, a što se prije otkrije, rak se brže, uspješnije i bolje liječi. Stoga bih poručila svim ženama da se ne zanemaruju te da odvoje vrijeme za pretrage. Svi govorimo o lošem zdravstvu u Hrvatskoj, ali ja osjećam prema sustavu veliku zahvalnost jer su mi omogućili brzo i kvalitetno liječenje koje u mnogim državama nije dostupno jer je skupo ili ih ljudi moraju plaćati iz svog džepa. Naravno da mi nekad glavom prođu misli što ću ako se bolest vrati, no tad sve okrenem na dobro, živim dan po dan i uživam u svakom trenutku koji mi je na raspolaganju - zaključila je Ljiljana.
Odlučila sam se svemu smijati
Renata nije dopustila da joj dijagnoza naruši svakodnevicu, pa se trudila zadržati sve aktivnosti koje su je veselile i nije od njih odustajala ni kad joj je bilo najteže
- Da, išla sam na Advent s otečenim nogama i perikom na glavi, ali išla sam jer sam htjela. Odlazila sam s prijateljima na koncerte. na predstave, na kave, radila sam sve kako bih zadržala ono lijepo što mi je prije bolesti bilo normaln -, govori nam Renata Bačanek (61) iz Zagreba.
Njezina dijagnoza stigla je 2015. godine. Agresivni tumor na lijevoj dojci. Prezaokupljena svojim životnim problemima, razvodom od supruga koji se zaljubio u drugu ženu te kćeri koja je taman kretala na studij u inozemstvu, dijagnoza je bila posljednje što je očekivala. Dapače, redovito se kontrolirala i ultrazvuk dojke na sistematskom pregledu samo tri mjeseca ranije bio je uredan.
- U obitelji mi nitko nije obolio od raka dojke, nisam u rizičnoj populaciji i bila sam uvjerena da nemam razloga za brigu. Ipak, dobila sam, kao i svake dvije godine, poziv na besplatan mamografski pregled pa sam opušteno otišla. Ubrzo su me nazvali s Rebra i rekli da je nalaz suspektan te me žele naručiti na ultrazvuk. Meni to i dalje nije bio neki stres, mislila sam da je neki tehnički problem sa snimkom mamografa pa nije ispravna. Na ultrazvuk sam stigla s prijateljicom i dva kofera jer smo se spremale na izlet u Opatiju - prisjetila se ona.
I tad ju je liječnica na ultrazvuku suočila sa stvarnošću rekavši joj da ima tumor. Izgubljena u svemu, pomalo uplašena i potpuno nesigurna u ono što je čeka, Renata se odlučila boriti protiv bolesti optimizmom. Imala je, kaže, veliko povjerenje u sustav i u liječnike te je vjerovala kako čine sve što mogu da joj pomognu.
- Ima jako puno informacija o bolesti i liječenju koje ne razumijemo. Zato je važno ne bojati se pitati liječnike o svemu tome što želite da vam pojasne. Ja sam sva pitanja pisala u jednu bilježnicu. Uvijek će vam odgovoriti, ne treba se bojati liječnika jer je on u svemu ovome vaš prijatelj. Meni je puno pomogao humor. Crni, obični, kakav god. Sve vezano uz bolest sam uz potporu najdražih prošla s osmijehom. Znate ono kako u bolnicama imate stotine poruka: Ovo je prizemlje. Ili: Ne pritiskati lift gore i dolje. Na te smo poruke umirale od smijeha i kod liječnika ulazile grcajući u suzama. Humor i radost su bili način kako sam se borila s rakom - kaže ona prisjećajući se da su joj kemoterapije teško padale, ali bila je svjesna da su one put prema izlječenju.
- Na tom putu je isto tako važna i činjenica da sad imate slobodu osloboditi se životnog balasta. Ozbiljno to mislim. Ljude koji su bili balast u vašem životu puno lakše iz njega uklonite jer nemate prema njima nikakvih obveza. Nemate se obvezu nikome javljati reda radi, ne morate na kave reda radi ili na familijarna, školska, poslovna i bilo kakva druženja na koja ne želite. Balastni ljudi odu iz vašeg života i mislim da je to divno jer vam daje prostora za produbljenje postojećih kvalitetnih odnosa, stvarno vidiš tko ti je iskren prijatelj, tko ti je blizu i razumije te. Pritom ne osuđujem ljude koji se u tom momentu nisu snašli i to je normalno, ali ljudi koji su me gnjavili pitanjima zašto nisam zvala ili zašto nisam rekla, te sam ljude uklonila iz svog života. Kad si bolestan, zadnja stvar koja ti treba je razmišljanje o tome što će netko drugi misliti - odlučna je ona dodajući kako savjetuje i drugima kojima je poznanik ili netko bližnji krenuo na put izlječenja da promisle kako pristupaju tim ljudima.
Renata je prošla 16 kemoterapija, bila je na rekonstrukciji dojke i liječila se suvremenim lijekovima.
- Najlakše je reći: Budi snažna. To mi je išlo na živce. Ima tih fraza koje opterećuju, pa ako se susretnete s nekim tko je na početku, ne opterećujte ga bedastoćama i savjetima što mora jesti ili kako mora misliti. Ne maltretirajte ljude glupostima, jer svatko će si pronaći put koji mu najbolje odgovara. Ako vam se jede cikla, jedite ciklu. Ako ne želite to jesti, nemojte - kazala je Renata ponosno ističući kako je zdrava već pet godina i baš je nedavno obavila veliki petogodišnji pregled s nalazima. Sretna je i odahnula je jer je sve u redu.
- Prije svakog pregleda vas je malo strah i ne može vam biti svejedno kad vadite markere, idete na magnet i slično. No na kraju odahnete. Postoji ta jedna vrsta strepnje koja će uvijek biti prisutna kod nas koje smo preživjele, ali to je mala cijena za dobar rezultat. Ponekad pomislim, što ću ako se zlikovac vrati. Obično se ti trenuci pojave kad netko blizak ponovo dobije tu bolest. No jedna moja prijateljica je rekla: To nije tvoja priča. I to je ono što si ponavljate u glavi. To nije moja priča. Idem redovito na preglede, i to ne samo ove vezane uz dojku nego i ginekološke, abdomen, sistematski. Postoje stvari koje možemo prevenirati ili uhvatiti dovoljno rano da se riješe na vrijeme. Ako se i vrati, opet ću se boriti, no vodi me optimizam i veselje te uživam u onome što imam. Ne opterećujem se stvarima koje su u budućnosti - zaključila je Renata.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
