Nerijetko se prvi simptomi primijete tek kad dijete uđe u vrtićku skupinu, jer mora svladati socijalne vještine. No važno je raditi s djetetom dok postoji samo sumnja u autizam - ne treba čekati dijagnozu
MJESEC SVJESNOSTI O AUTIZMU
Ako se vaše dijete ne smije u kontaktu s ljudima sa 6 mjeseci, to može biti prvi znak autizma
Prvi znakovi da dijete ima poremećaj iz spektra autizma mogu se javiti vrlo rano, zapravo već od šestog mjeseca djetetovog života. Jedan od tih znakova je izostanak socijalnog smiješka. Ako se dijete ne smije u kontaktu s ljudima u svojoj okolini. Oko devetog mjeseca djetetova života može se očekivati da počne izmjenjivati zvukove ekspresije - radosti, primjerice, u kontaktu s ljudima u bližoj okolini. Ako to izostaje, to može biti znak poremećaja iz spektra autizma i neki najraniji znak roditelju da treba konzultirati stručnjake, savjetuje Romana Cvjetković, mag. edukacijske rehabilitacije, voditeljica programa rane intervencije u sklopu projekta "Podrška obitelji osoba s poremećajem iz spektra autizma" u Udruzi za autizam Zagreb, koji se provodi uz podršku Grada Zagreba.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
VIDEO
Riječ je o znakovima koji možda neće uvijek biti primjetni ako dijete provodi vrijeme uglavnom s roditeljima i nije često izvan poznatog okruženja, što je jedan od razloga zbog kojih se sumnja u dijagnozu poremećaja iz spektra autizma često postavlja nešto kasnije. Zato je dobro znati neke glavne faze u djetetovom razvoju, kako bismo mogli prepoznati razlike u razvoju i reagirati na vrijeme.
- Kad dijete napuni oko godinu dana, javlja se faza brbljanja i korištenja gesti, poput pokazivanja stvari i mahanja. U toj fazi dijete se već odaziva na ime. Otprilike od 16. ili 17. mjeseca pomalo se širi fond riječi koje dijete usvaja i raste otprilike do druge godine, kada dijete počne slagati prve dvočlane fraze. Ako nešto od toga u razvoju izostaje, jedan od razloga može biti poremećaj iz spektra autizma i dobro je potražiti savjet stručnjaka. Uz to, promatrajte dijete. Primijetite li da se uvijek igra na isti način, tako da uvijek na isti način reda određene igračke, da se javljaju ponavljajuća ponašanja poput mahanja rukama ispred lica, ili vrtnja u krug, te ako se jave neki fiksirani interesi, pa se dijete, primjerice, zanima samo za jednu vrstu igračaka, to vjerojatno upućuje na poremećaj iz spektra autizma. Izostaje i razvoj združene pažnje, dijete ne gleda u ono što mu roditelj pokazuje i ne donosi stvari kako bi ih pokazalo roditelju. Slično je i sa osamljivanjem djeteta i izbjegavanjem kontakta očima s drugim ljudima. Naime, djeci iz spektra autizma teško je razumjeti socijalne situacije i djelovati u okolini, posebno u odnosu s vršnjacima, pa se povlače - priča Romana Cvjetković. Dodaje kako se dijagnoza autizma u Hrvatskoj rijetko postavi prije treće ili četvrte godine djeteta.
- Štoviše, nerijetko se prvi simptomi primijete tek kad dijete uđe u vrtićku skupinu, jer tada rastu zahtjevi prema tome da usvoji neke socijalne vještine. Obično su odgajateljice te koje vide da postoji odstupanje, pa potaknu roditelje da idu dalje. No, važno je reći da se preporučuje početi rad s djetetom dok postoji samo sumnja u autizam, ne treba čekati dijagnozu. Cijeli taj proces često dugo traje, zbog dugih lista čekanja - kaže Romana Cvjetković. Problem je u tome što ne postoji jedinstvena usluga rane intervencije za djecu s poremećajem iz spektra autizma, već se roditelji snalaze da bi došli do rješenja.
- Ima roditelja koji se jave kod nas u Udrugu, kao i onih koji odu kod stručnjaka privatno, u svakom slučaju dobro je potražiti savjet o tome kako raditi s djetetom i prije dijagnoze - ističe sugovornica.
Kad je riječ o programu rane intervencije koji provodi Udruga, uslugu godišnje koriste četiri obitelji, jer nikad nije riječ samo o tretmanu djeteta, nego radu sa svim članovima obitelji.
- Uvijek prvo porazgovaram s roditeljima i pustim ih da ispričaju što su prošli u procesu probira i dijagnostike. Jako mi je važno i da čujem kako izgleda njihov uobičajen dan, kao i u kojem dijelu vremena koje provedu s djetetom mogu uživati, a u kojem dijelu imaju poteškoća. Od roditelja nastojim saznati što više o tome kako dijete funkcionira u svakodnevnim situacijama, te nakon toga promatram samo dijete - kako funkcionira na području komunikacije, igre, kognitivnog funkcioniranja svakodnevnih vještina, od odijevanja i razodijevanja, nadalje. Tada dogovaramo na kojim ciljevima ćemo raditi i krećemo tako da radimo dva puta tjedno po sat vremena u Udruzi. Povremeno odlazim i u kućne posjete, kako bismo vidjeli kako da ono što naučimo u izoliranima uvjetima ovdje u kabinetu, gdje je dijete opušteno, roditelji prenesu u svakodnevne situacije - priča rehabilitatorica. Nema pravila oko toga koliki će napredak dijete ostvariti ako se počne rano, jer je to individualno, no najviše se može postići s dosljednošću, uz što više ponavljanja naučenog u svakodnevnim situacijama. Važan dio tog procesa je nagrađivanje poželjnog ponašanja.
- Često je to samo smiješak i pohvala roditelja, ali važno je nagraditi ponašanje kakvo želimo vidjeti i ostati čvrsti u tome kad dijete da bi nešto ostvarilo koristi plač, vrištanje, ili bacanje na pod. Naime, to je ponašanje koje mu je dotad davalo rezultate, dijete je naučilo na to. Važno je da roditelji ostanu smireni i ustrajni, jer jedino tako dijete može shvatiti da to nije prihvatljivo ponašanje i lakše će naučiti da izraze svoju želju na neki drugi, prihvatljiviji način. Primjerice, to može biti tako da roditelju pruži sličicu onoga što želi - zaključuje Romana Cvjetković. Dodaje kako roditeljima može biti teško da ostanu dosljedni kad se nađu u nekom javnom prostoru gdje im je zbog ponašanja djeteta neugodno, no kad vide rezultate, često su vrlo motivirani i lakše ustraju. Pritom je važno pratiti razvojnu dob djeteta i pružati mu ono što mu je s obzirom na dob najpotrebnije. U dojenačkoj dobi, to je svakako pružiti djetetu sigurnost da će roditelj zadovoljiti sve njegove osnovne potrebe, od potrebe za hranom, time da je suho i čisto te potrebu za fizičkom bliskošću.
- Iznimno je važno ne zanemarivati tu potrebu i ne ignorirati djetetov plač, jer je to u ranoj fazi jedini način da dijete izrazi potrebe. Djetetu te dobi potrebno je puno fizičkog kontakta i puno kretanja, tijekom kojeg istražuje svijet oko sebe. Igra se intenzivno mijenja i razvija u dobi od druge do četvrte godine. U početku je to samo istraživanje oko toga kako neki predmet funkcionira, pa će se dijete, na primjer, zabavljati bacanjem loptice i gledajući kako odskače od poda, dok kockica koju je bacilo ostaje na mjestu. Na taj način uči o svijetu oko sebe - priča rehabilitatorica. S vremenom igra postaje funkcionalna, pa ako je dijete prvo samo bacalo češalj na pod, tad ga počinje koristiti da bi glumilo kao da se češlja, ili ga drži kao mobitel u ruci i igra se kao da razgovara na telefon. To je dobro poticati kod djeteta, uz prikladne, jednostavne komentare, kako bi usput usvojilo jednostavne izraze.
- I uvijek je dobro biti vrlo ekspresivan, s igrom u glasu i izrazu lica, jer je to djetetu zabavno - dodaje. S vremenom, igra se dodatno razvija u igru imitiranja i igranje uloga. Jednostavno se treba igrati s djetetom, ovisno o tome što želi glumiti: liječnika, veterinara, ili neku sličnu ulogu. Bilo bi dobro nabaviti igračke koje tome odgovaraju, kako bi dijete moglo istraživati kako se primjenjuje stetoskop, ili bušilica, ili neka slična igračka, jer tako uči o svijetu oko sebe.
- U toj se dobi pomalo javlja i interes za vršnjake, tako da se dijete prvo igra pored njih, a oko treće i četvrte godine počinje igrati s drugom djecom. Jako je važno da roditelji dijete u toj fazi uče tome da čeka na red i da dijeli igračke s drugima, što je za djecu s poremećajem iz spektra autizma često vrlo zahtjevno - priča Romana. Zato im prije igre treba objasniti što će se događati i što ga čeka kad, primjerice, dođu u park, na ljuljačke.
- Objasnite mu: Ljuljačke su tu za svu djecu, pa ćemo možda čekati dok se druga djeca ljuljaju da bismo došli na red. Na taj način dijete lakše može razumjeti ono što će se događati kad zaista dođete u park. Ista tehnika pomaže i kod prilagodbe na svakodnevne situacije u kojima se mora promijeniti djetetova rutina. Ako inače nakon škole s djetetom obično idete u trgovinu, a taj dan planirate posjet zubaru, to djetetu na vrijeme treba objasniti kroz priču, kako bi lakše razumjelo što se događa kad umjesto prema parku krenete na drugu stranu - savjetuje Cvjetković.
Dijete i vi morate imati vremena za igru
Roditelji moraju imaju na umu da sve ono što rade s djetetom da bi ono usvojilo određena ponašanja treba dosljedno ponavljati svaki dan, a neke stvari, poput prikladnog traženja željenog predmeta, i više puta na dan. No, isto tako, morate si uzeti i neko vrijeme koje ćete iskoristiti samo za igru u kojoj ćete i vi i dijete samo uživati, bez rada na ciljevima. - I vama i djetetu potrebno je vrijeme u kojem ćete biti opušteni, neopterećeni očekivanjima i brigom oko toga je li to što radite dobro ili ne, već samo uživate. Nikom neće koristiti ako ste stalno u grču oko ciljeva - zaključuje Romana Cvjetković.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
