Laku noć, Beograde, sljedeći put mi ćemo iščekivati finale...

Stari, još samo 19 sati do finala, gurkao me laktom, s gotovo euforičnim izrazom lica, beogradski kolega u restoranu iznad grada. Samo sam se nasmijao, što da radim, ipak je to njihovo finale. Mi s tim, nažalost, nemamo previše veze... Ali to ne znači da ćemo propustiti druženje novinara koje je imalo je cilj "zabetonirati" sve sudionike u stolice. Slijedovi su samo dolazili, svaki bolji od ovog prethodnog. Ugodna atmosfera, sportski razgovori, rukometni uglavom i poneki trač iz svijeta sporta... Možda vam nekoga od njih jednoga dana i ispričam, ima tu svega.

U to vrijeme naši su se rukometaši pripremali za posljednji izazov na ovom Euru, za borbu sa Španjolskom za broncu. Razočaranje je valjda popustilo, barem donekle, iako je i dalje jedina riječ koja pada napamet - šteta. I nakon prospavane noći teško je išta zamjeriti igračima ili izborniku za poraz u polufinalu, to je jednostavno bila takva večer. U kojoj je bilo preteško nadmašiti domaćina i otići u treći europski finale zaredom. No tu smo, u vrhu, a to je ipak nekako najvažnije na kraju balade. Ishod borbe za broncu neće previše utjecati na to.

- Ej, još samo 16 sati do finala - ponovno se javio kolega, oči su se već caklile.

Sad smo već preselili u nekakav živopisan lokal u Zemunu, teme su i dalje bile rukometne, sportske, ali prije svega ljudske. Kolegama iz Srbije neugodno je zbog divljaka i huligana koji su upropastili novosadski dio rukometne priče, bijesni su na one budaletine koje su bacali boce s vodom i kovanice s tribina beogradske Arene. I to je normalno za svakoga tko raspolaže barem prosječnom inteligencijom. Nažalost, ni u jednom trenutku nisam se usudio reći da kod nas ne bi bilo isto. I da meni ne bi bilo neugodno zbog istih takvih budala da se prvenstvo igralo u Hrvatskoj, da je Srbija igrala protiv nas u polufinalu...

- Sve je bliže, još samo 14 sati do finala - evo njega opet, sad već pristojno "sređen", ali i sve iskreniji.

Rukomet je u Srbiji dugo bio u drugom, trećem ili četvrtom planu i rukometni entuzijasti baš zato još više uživaju u trenutku.

- Iskreno, neka Đoković preda u prvom gemu, neka se vaterpolisti kupaju u onom bazenu koliko hoće, želim samo to zlato u rukometu - priznao je kolega.

Novo pivo je stiglo na stol, prilično netalentirani pjevač zapjevao je još jednu, a priča je krenula dalje. O Ivanu Baliću kojeg je kolega, zakleti "zvezdaš", usporedio s - Robertom Prosinečkim. To su sasvim drugačiji igrači, takvi se ne rađaju često, rekao je.

- Meni je nevjerojatno da itko igdje zviždi Ivanu Baliću, pa tako i ovi naši u Areni. Takvim igračima se jednostavno ne zviždi, njih se cijeni i poštuje. A takav je bio i Žuti - kaže.

Nekako je priča krenula i na Domagoja Duvnjaka, onih njegovih 0-5 u polufinalu, milijun eura koji je HSV platio za njega.
- Nikad on neće biti novi Balić. To od njega pokušavaju napraviti, ali nije to to. Nema novog Balića, neće ga ni biti više nikad - nastavio se diviti kolega.

Nisam baš siguran da je itko od Domagoja pokušavao napraviti novog Ivana, rekoh, ali zato sam siguran da je tih 0-5 slučajnost. I da se neće ponoviti igraču poput Duvnjaka u sljedećoj utakmici poput one polufinalne. Koju smo izgubili i nije bilo šanse da to zaboravim. Zbog istog onog kolege, opet se pojavio.

- Ajmo, još samo 12 sati do finala!

E, tu sam se već zamislio. I počeo baviti matematikom. Ako je finale u 17.30, a počinje za 12 sati, možda je vrijeme za spavanje. Nije baš finale, ali i utakmica za treće mjesto je borba za medalju. I zaslužila je da je se isprati trezveno. Pa laku noć, rekoh, vidimo se na sljedećem Europskom. Tad ćemo mi, valjda, brojati sate do finala...