Slobodan i Darko osim što u Varaždinu rade obdukcije, također i šminkaju umrle te su u tome pravi majstori
'Kraljevi' obdukcija: 'Časte nas gemištom kad im umre punica'
Slobodan Sambolec i Darko Žnidarić po zanimanju su pomoćnici obdukcija u mrtvačnici Opće bolnice Varaždin i imaju gotovo pa kultni status u branši. Jer, s 27, odnosno, s 24 godine radnog staža, najdugovječniji su pomoćnici obdukcija u Hrvatskoj.
Slobodanove cure imaju različite majke, Darkove različite očeve. Dvojica muškaraca svakog jutra zajedno idu na posao u Opću bolnicu Varaždin i ma kakve god životne probleme imali, teško dulje od pet minuta u komadu budu ozbiljni.
Raskomote se, presvuku, navuku bijele rukavice i radni dan može početi.
Prvi je zadatak otvoriti sve hladnjake i pobrojati mrtva tijela u njima, nakon čega obdukcije mogu početi. Slijedi im tada osam radnih sati.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Ljudska osjetila su na velikoj kušnji
Njihov je posao jedan od onih koji će rijetki izabrati kao zanimanje, u njemu se uglavnom završava spletom okolnosti, pa ni njih dvojica nisu iznimka. Sva su ljudska osjetila na velikoj kušnji. Vide stvari od kojih ljudi okreću glavu i na ekranu, mirisi su neugodni, dodiri hladni, tišina neprirodna…
– Po zanimanju sam sanitarno-laboratorijski tehničar i u školi sam vjerovao da ću raditi u laboratoriju. U Domovinskom ratu sam bio u medicinskoj ekipi, a po povratku se nije bilo lako zaposliti, a treba hraniti djecu. Istina, zgroziš se kad ti ponude ovaj posao jer ipak je to nešto o čemu nikad nisi razmišljao - rekao je Slobodan.
Darko se kao jedan od rijetkih u branši, sam ponudio poslodavcu kad je čuo da nedostaje radnika.
Do danas je na njihovu stolu ležalo na tisuće tijela. Obojica se prvog ulaska u salu za obdukciju prisjećaju po, kako kažu, specifičnome mirisu, ali i moralnim dvojbama te percepciji drugih prema onomu što rade.
– Shvatiš da i taj posao netko treba odraditi jer svi na koncu završe ovdje. Smrt je neminovni dio života – govore.
Na posao su se privikli, ali na nešto nisu i ne vjeruju da će ikada oguglati.
– Kad na obdukciju dođe dijete. I danas mi je to jako neprirodno i teško – jedini put tijekom razgovora ozbiljan je Darko.
Neočekivano, mrtvačnica je valjda najveselije mjesto u bolnici. Ono što će se provlačiti i isticati kroz cijeli razgovor je pijetet prema mrtvima, ali i prihvaćanje smrti kao neizostavnog dijela života. Kao što su komičari najčešće najveći depresivci, tako se, očigledno, i oni najbliže smrti najviše raduju životu.
Običaj bdijenja je problem
– Tu shvatiš da sve ima svoj kraj i da ne preostaje drugo nego se radovati kad god to možeš – kaže Slobodan.
U mrtvačnici su za svaku tugu, ali i kaos, odgovorni živi ljudi. Treba biti i dobar psiholog.
– Ovdje se čovjek susretne s realnosti smrti voljene osobe. Teške su to situacije na koje nikad nećemo postati imuni. S druge strane su nerijetki problemi s obitelji pokojnika. Kod nas dođu pod šokom i bude svega, agresije. Ljudi nisu sasvim svoji. Problem je i običaj bdjenja, kad se cijelu noć provede uz pokojnika. Dolaze gosti i puno se pije tijekom te noći. Ujutro neispavani i pod utjecajem alkohola dođu kod nas pogledati pokojnika i „puknu“. Svaka minuta postupka, koji nije kratak, njima je preduga, strpljenja nema, i eto problema – govore naši sugovornici.
Kažu da im njihova visina i snaga itekako dobro dođu.
– Da smo slabiji, možda bi nas i tukli – kroz smijeh govore prilično ozbiljno i dodaju:
– Kao da su nas pripremali za ovaj posao. Vjerujte, da nismo ovako kršni, bilo bi sigurno puno problema. Ovako, kad nas netko agresivan vidi, prilično brzo se smiri – smiju se.
Kad na vrata mrtvačnice netko pokuca, pričekaju i nekoliko minuta do odaziva. To rade namjerno, ali ne zbog lijenosti ili bešćutnosti.
Obojica hrvatski branitelji
– Radi eventualnih problema pričekamo da se osoba koja je pred vratima smiri. I vjerujte, pali. Dosta je i nekoliko desetaka sekundi da čovjek dođe k sebi i da umjesto agresije reagira mirno – kažu.
Slobodan i Darko u bolnicu su došli izravno s ratišta, gdje su bili na prvim linijama obrane. Povlastice nemaju, niti im je palo na pamet tražiti ih.
Sa svim beneficijama i povlasticama plaća im je 4600 kuna, odnosno 5400 kuna, koliko ima Slobodan zbog dužega radnog staža. Jedina beneficija im je pet slobodnih dana godišnje zbog teških uvjeta rada, a koje im daje Ministarstvo zdravlja.
Boravak na ratištu pomogao im je i u poslu. Smrt izbliza za njih nije novost.
– Sve ove godine na Patologiji nisu ni izbliza strašne kao samo jedan mjesec na ratištu. Tamo smo zaista vidjeli sve – kažu.
Posao pomoćnika obdukcije uključuje i uređivanje pokojnika, a tu su želje svakojake. Njih dvojica su danas vrhunski šminkeri, besprijekorno mažu nokte, slažu odjevne kombinacije…
– Lako je šminkati žive ljude, neka bilo koji vizažist proba našminkati čovjeka s minimalnom tjelesnom temperaturom. Šminkeri su za nas male bebe – smiju se i ostaju tajanstveni pri pitanju kako to rade.
Kad čovjeka urede, odjenu i našminkaju, na red dolazi „opremanje“ lijesa. A živi ne žele da njihovi mrtvi na drugom svijetu oskudijevaju u svojim porocima. Tako uz vjerske sličice i krunice, s pokojnikom danas gotovo u pravilu ide i mobitel, ne zaboravljaju se punjač, cigarete i upaljač, bočica rakije ili piva.
Gotovo u pravilu tu bude i zlatnine, ali nerijetko i novca.
Nestanak vrijednosti iz lijesa najčešće je zbog čega se žale obitelji pokojnika, međutim, na Slobodanov i Darkov rad u desetljećima rada nije bilo prigovora. Dosad su promijenili četiri šefa.
'Vatrogasna članarina'
Znali su oni pronalaziti tisuće eura ušivene u kaput pokojnika, bake vrlo često u podstavi imaju kune koje iz milja zovu „vatrogasna članarina“.
Muškarac koji je poginuo na motoru u mrtvačnicu je dovezen s 50.000 kuna u jakni. Slobodanu i Darko novac, ni bilo što drugo od mrtvih, kažu, ne pada na pamet uzeti.
– Uzeli ne budemo ništa od mrtvoga, a živi nam znaju ostaviti napojnicu – kažu.
U mrtvačnici je puno tuge, ali je i puno anegdota.
Obojica se sa smijehom prisjećaju čovjeka koji je širom ozarenog lica pokucao na njihova vrata, „kao da mu se rodilo dijete“ i pitao je li mu punica kod njih. Kad su odgovorili potvrdno, pozvao ih je na gemišt.
Pošteni su radnici
U kaputima pokojnika pronalaze tisuće eura, a jednom im je dovezen motociklist koji je u jakni imao 50 tisuća kuna