Korumpiranim bi dužnosnicima morali dati nogom u stražnjicu

Ljudi iz poslovnog svijeta ovih su nam dana, na rubovima velike, široke i – zasad plitke – afere Josipe Rimac (kažemo plitke jer bi stvar, čini se, mogla ići i mnogo dublje, odnosno više) pojasnili uhodani sustav reketarenja koji funkcionira u nekim, ili mnogim, ministarstvima.

U njima se dužnosnici, primjerice pomoćnici ministara, koji su zaduženi i za razgovore s investitorima, često, prečesto, prave nedostupnima (“zauzeti”, “nemamo termin”, “javit ćemo vam se”), a u toj nedostupnosti ima sistema, da parafraziramo Shakespearea. Kakvog sistema? “Kod nas”, kaže upućeni sugovornik, “do dužnosnika ne možeš doći ako ne ideš kroz njemu povjerljivu osobu, koja onda na različite načine naplaćuje takve usluge. Investitoru je u interesu što prije realizirati projekt kako bi počeli stizati prihodi. Naši dužnosnici kroz odugovlačenje povećavaju svoj značaj, a investitor onda nema drugog načina nego tražiti veze do određenog dužnosnika. I onda to naplaćuju. Zato i nema zakona o lobiranju…”, zaključuje on.

Da se naši dužnosnici ponašaju normalno i da rade svoj posao, investitori ne bi morali tražiti načine da do njih dolaze preko njihovih kolega i stranačkih prijatelja. Uloga je države razgovarati s investitorima i onda donositi odluke u nacionalnom interesu. Očito je da bi Hrvatska trebala zakon kojim će lobistička djelatnost biti striktno regulirana, čime će efikasnost sustava biti povećana a korupcija smanjena. A kakvo je rješenje za one koji “lobiraju” (čitaj: uzimaju mito da bi netko radio posao za koji je ionako plaćen)? Jednostavan je odgovor dao Peđa Grbin govoreći o aferi Rimac. “Dakle, za dužnosnike nema suspenzija nego noga u guzicu”, rekao je Grbin dodajući da bi se namješteni ispiti trebali poništiti. Takve sankcije značile bi početak liječenja hrvatskog društva od bolesti koje ga ubijaju, ali čini se da ćemo prije dočekati cjepivo za koronu nego lijek za infekciju od koje naše društvo boluje već desetljećima.