Kojem Milanoviću treba vjerovati? Onom koji je prije tri godine potpisao sindikalnu peticiju protiv Zakona o radu ili onom koji danas u Saboru tvrdi kako je pogriješio?
Onom koji je kao šef oporbe 2010. godine stavio potpis na peticiju za sindikalni referendum protiv izmjena Zakona o radu ili onom koji kao premijer kreće u izmjene tog istog ZOR-a i usput priznaje da je pogriješio što je potpisao tu peticiju?
"Ja sam se potpisao za referendum o Zakonu o radu i zbog toga sam kritiziran i to dijelom s pravom", izjavio je Milanović danas u Hrvatskom saboru. "Odluka je bila politička". Dakle, potpisao je peticiju za referendumsko rušenje HDZ-ove Vlade, a ne za spašavanje radničkih prava. Bio je to predizborni, a ne promišljeni politički potez.
Stavljajući taj čuveni potpis na peticiju u lipnju 2010. godine, nakon što je s debelim zakašnjenjem od tri dana i pod velikim pritiskom svojih spin doktora konačno izmilio iz utvrde na Iblerovu trgu, Milanović je šturo izjavio: "Podršku referendumu već sam ranije izrazio tako da je moj današnji potpis samo formalnost".
Obavio formalnost
Tada je, zajedno sa Severinom, branio prava radnika od brutalnih nasrtaja Jadranke Kosor na njihova prava. Danas sam "nasrće" na ta ista prava, uvjeravajući radnike kako je to ovoga puta za njihovu dobrobit.
Nije ovo prvi takav slučaj, ali svejedno se treba zapitati je li došlo vrijeme da počnemo ozbiljno sumnjati u Milanoviću sposobnost političkog rasuđivanja? Ili barem u dosljednost i iskrenost njegovih postupaka?
Jer ovakvi politički "flip-flopovi", garnirani skrušenim isprikama i priznanjem greške, ne samo da narušavaju Milanovićevu vjerodostojnost, nego i ruše i ono malo povjerenja koje građani imaju u njegovu Vladu.
Kako možemo znati vjeruje li ovaj današnji Milanović u ispravnost ovih izmjena ZOR-a? Tko zna, možda i njih provodi radi samo zbog pritiska kreditnih agencija, Bruxellesa, stranih ulagača, koji godinama već tupe da bez fleksibilizacije tržišta rada nema ni gospodarskog oporavka.
A ne zato što doista vjeruje u važnost donošenja tih zakonskih izmjena.
Pljuvao HDZ
Međutim, nije se te 2010. godine radilo samo o pukom potpisu na sindikalnu peticiju za referendum o Zakonu o radu.
Dapače, Milanović je tada kao šef oporbe izražavao ozbiljnu sumnju u najave HDZ-a da je pod pritiskom referenduma ipak spreman odustati od izmjena ZOR-a.
"Ništa nam ne jamči da Vlada neće opet za mjesec dana staviti zakon u proceduru. Ja im ne vjerujem", kazao je tada, snažno podržavajući sindikate koji su željeli referendumom srušiti Zakon o radu.
A nakon što je Kosoričina vlada nedugo prije izbora nepovratno odustala od tog samoubilačkog poteza, Milanović ju je zbog toga s visine popljuvao:
"Ovakva odluka Vlade je očekivan potez, sve ukazuje na to da se boje građana. Ali ako su mislili od početka odustati od zakona, onda su nas trebali poštedjeti svega ostalog. Četiri mjeseca najavljuju promjenu zakona, onda sindikati skupe 800.000 potpisa pa Vlada jednostavno kaže da odustaje. To je jako neozbiljno".
Danas, međutim, Zoran Milanović može samo žaliti što premijerka Kosor nije uspjela progurati izmjene tog nesretnog Zakona o radu i tako njemu uštedjeti svu ovu muku i nelagodu.
Navijao protiv sindikata
Zbog toga je i odugovlačio sa stavljanjem potpisa na peticiju. Zbog toga je u sebi navijao da referendum propadne i da Vlada pobijedi sindikate. Kako ih kasnije on ne bi morao trpjeti kao premijer.
No ipak je shvatio da se kao šef oporbe mora pojaviti na sindikalnom štandu i pred cjelokupnom javnošću i pred očima 800 tisuća potpisnika peticije "obaviti formalnost".
Kao što ju je tri godine kasnije obavio i Tomislav Karamarko povodom zahtjeva za ukidanjem ćirilice u Vukovaru: prvo je u tajnosti potpisao peticiju, a onda se javno usprotivio raspisivanju referenduma.
To je ta dosljednost naših vodećih političara.
Danas Milanović kaže kako je pogriješio, premda nije baš jasno u čemu. Nije pogriješio ako je svojim potpisom na nesretnu peticiju izborio dolazak na vlast. Ali je pogriješio ako time je obmanuo građane, uvjeravajući ih prvo da je protiv izmjena ZOR-a, a onda da su izmjene ZOR-a istovremeno nužnost i najbolje rješenje.
Tko više može znati u što će se Milanović zaklinjati danas, a predomisliti se već sutra?
