'Znam da mi trbuh izgleda kao u 6. mjesecu ali nisam trudna!'

Iskreno, samo sam htjela dobiti reakciju jer mislim da nisam jedina s tim problemom. Zanimljivo je da ljudi ne mogu vjerovati da se netko može napuhnuti do te mjere da izgleda skoro kao u šestom mjesecu trudnoće.

Ali, kao što ste vidjeli - moguće je. Mnogo ljudi se našalilo ispod fotke da sam opet jela kiwi, aludirajući na fotku koju sam objavila na samom početku trudnoće. Svi i dalje misle da nije bio kiwi već da sam jednostavno -  trudna. Tada sam bila u tek drugom mjesecu i trbuh je zaista bio od kiwija, a ne od bebe.

Kad su prvi put stavili moju fotku u časopis gdje mi se nazire trbuh ispod veste, odmah su mi prilijepili trudnoću. Trudna jesam bila, ali taj trbuh nije bio trudnički trbuh. Nisam lagala kada sam to rekla, ali ljudi i dalje ne vjeruju da je to moguće.

Tog kobnog dana bila je nedjelja. Za ručak smo jeli njoke s gorgonzolom. Loš odabir jer njoki su hrana koja me uvijek napuše. Išla sam kupiti Charlesu poklon i eto, nisam uvukla trbuh. Glasine su već kružile da sam trudna pa je bilo logično pretpostaviti da je taj trbuh itekako trudnički trbuh, ali nije bio.

Meni se trbuh nije pokazao sve negdje do 20 tjedna, 5. mjeseca trudnoće, a i kad je počeo i dalje nije bio velik kao kada se napušem. Tek negdje u 24. tjednu više nije bilo razlike. Zamislite koliko ja imam kože na trbuhu da se u jedno popodne rastegnem kao trudnica cijelih 6 mjeseci.

Svi su mi savjetovali da se testiram na intoleranciju, ali, znate što? Ne želim. Strah me je da ću se ustručavati jesti neke stvari koje volim. Ima par solucija koje pomažu tom mom problemu. Prva je naravno dijeta, a druga dolazi u obliku Lactocare tableta koje mogu to ublažiti.

Mislim da je tu najviša kriva hrana 21.stoljeća. Puna aditiva, ugljikohidrata i šećera. Stalno jedemo nekakva sranja. Stalno neko vrhnje, neki slatkiši, nešto prženo. Tonu mesa punu antibiotika i vode i steroida. Evo, zanimljiva činjenica je da me meso ne napuhuje jedino ako je sirovo. Dakle carpaccio, tartar, bilo kakav ceviche ili sashimi mogu probaviti bez poteškoća, ali daj mi bilo kakav grill, pohano ili kuhano i bum, eksplodiram.

Stalno imam veliku želju jesti kiselo i slano, ne znam zašto me to stalno goni, možda moje tijelo treba kiseline da lakše probavi sve što stavim u sebe tijekom dana. Ja bih rekla da doslovno živim na ugljikohidratima. Daj tjestenine, vrhnja, sira i ja sretna. Ali vidim kako mi se to odražava na tijelo, na svakodnevni život. Ne mogu fokusirati misli, stalno sam u šećernoj krizi, tijelo mi očito ne dobiva što mu je potrebno i eto napušem se u većini slučajeva.

Ima jedna dobra stvar kod tog što se napuhujem, koža mi se toliko navikla na razvlačenje da nisam ni jednu striju imala u trudnoći. Niti jednu, a uopće nisam mazala trbuh. Kožu još uvijek imam, sad malo više nego prije, zbog trudnoće, pa sad kad se napušem nije mi toliko naporno kao nekoć.

Primijetila sam da Balie i Charles imaju isti problem. Recimo Balie kad se probudi izgleda kao svaka druga beba, a onda pojede nešto tokom dana i samo se zaokruži trbuščić. Charles s druge strane, pati i više od mene jer uz sve to još ima i astmu. On kad se napuše zbog hrane ne može tri dana doći sebi i prikovan je za pumpicu za astmu. Zbog toga u zadnje vrijeme često razmišljam o prehrani, o solucijama i trendovima. Od keto dijete do vegetarijanstva.

Mislim da smo se malo previše navikli na umjetnu hranu i meso. Meso se prije nije jelo u količinama u kojima ga danas jedemo. Prije se jelo jednom tjedno, a sad i do tri puta dnevno. Stalno tražim zamjene, novu hranu, više biljaka i stalno nailazim na osude. Neki dan sam se oduševila sojinim vrhnjem i automatski su svi počeli vrijeđati vegane u komentarima. Ja nisam vegan, ali ne razumijem zašto je ljudima bitno je li netko vegan ili nije? Zašto svi vole  mesnu industriju toliko da vrijeđaju one koji meso ne jedu?

Totalno smo poludjeli s hranom. Pogledajte samo sve one odurne videe na fejsbuku gdje se stalno nešto prži i zalijeva teškim i masnim umacima.

Nije ni čudo da sve više ljudi ima problem s napuhivanjem. Naša tijela ne mogu probaviti smeće koje jedemo, zato je sve više lijekova i suplemenata koji pomažu takvim ljudima. Došli smo do toga da više ne možemo sami ni hranu probaviti. I dok se svi mučimo sa svojom prehranom, opet nam je puno lakše uprijeti prst u ljude koji odluče zdravo se hraniti, nego da se pogledamo u ogledalo i priznamo si da imamo problem i da možda jesti zagrebački odrezak i nije najbolja ideja svaki dan.

Najlakše je smijati se i vrijeđati nekog tko odluči ne koristiti procesirane životinjske proizvode, jer više ne razmišljamo odakle ti proizvodi dolaze.

Krave i ovce rastu na drveću, a mlijeko curi iz pipe. Bolje se osjećamo znajući da za naš obrok nekad moraju umrijeti tri životinje, a mi ga čak i ne dovršimo. No, bitno da se smijemo ljudima koji za svoj obrok odluče ne ubiti i ne mučiti nikoga.

Ponavljam da nisam vegan niti vegetarijanac, ali još nisam upoznala vegana koji ima problema s probavom ili s nadutosti. Još nisam upoznala nikog tko ima problem u ekstremu kao što imam ja. I dok neke stvari svakako mogu pomoći da se problem smanji, mislim da smo mi kao ljudi najveći problem na svijetu. Krivimo hranu za zdravstvene probleme, a sami smo si krivi jer ju jedemo takvu.

Ponašamo se kao da nas kontrolira materija bez inteligencije. Kao da više ne možemo reći ne nekim stvarima. Moj trbuh nije velik zbog trudnoće, već zbog hrane koju jedem. Ako je ikome teško to povjerovati nek povjeruje, jer ovaj problem je sve češći, a mi ne radimo ništa da to spriječimo.