Kad bi me netko pitao kako bih podijelila ljude, onako na prvu, rekla bih da se svijet dijeli na one koji su uvijek ljuti i one koji to nisu. Zaista, ako malo bolje pogledate, postoje ljudi koji su uvijek ljuti zbog nečega, a s druge strane postoje oni koji se jednostavno ne ljute.

Nekoga može izludjeti prekipjelo mlijeko na štednjaku, slučajno razbijena čaša ili samo činjenica da se probudio petnaest minuta kasnije nego što je planirao. Ljutim ljudima potreban je najmanji okidač da podivljaju.

Naravno da nisu ljuti zbog tog mlijeka ili razbijene čaše koja im baš ništa ne znači u životu. Ipak, izgleda da baš takve beznačajne situacije i stvari iz njih mogu izvući demone koji očigledno stalno čuče u njima. Onog troglavog trola koji se u bijesu oslobodio svojih lanaca.

Najčešće nakon tih nespretnih situacija iz njih počne izlaziti i ono potiskivano nezadovoljstvo koje uvijek ima veze ili s njegovim šefom, ili činjenicom da nema dovoljno love, ili da živi život koji uopće ne voli i nikada nije mislio da će ga takvoga živjeti.

Takvi pronalaze zamjerke svemu, ne vide dalje od svog nosa, a kada im se u životu dogode istinske poteškoće i problemi, ti isti ih nerijetko slome ili na njih ostave dugotrajne posljedice. Čini se kao da im je životni imunitet oslabljen konstantnom ljutnjom i negativizmom.

Ljudi koji imaju snove zaista ponekad djeluju pomalo luckasto. Sanjaju o nekim naizgled nedostižnim stvarima, ne ljuti ih zakoreno mlijeko na štednjaku, a staklo one razbijene čaše pokupe metlicom i bace u smeće i ne provedu ostatak dana ljuti što više nemaju komplet od šest čaša u vitrini.

Jednostavno imaju taj neki dio sebe koji im ne može uništiti ni najveća poteškoća koju im život podmetne. To su ljudi koji se ne osjećaju usamljeno kad su sami, oni koji će ponekad u pauzi od posla radije prošetati do rive kako bi gledali valove koji udaraju o obalu nego sjediti u kafiću s kolegicom i kukati o poslu i životu.

To su ljudi koji se radije odluče napuniti, nego isprazniti. Oni koji znaju prepoznati ljepotu u mnogim stvarima. Ne uzimaju je zdravo za gotovo, bahato smatrajući da je sve što je lijepo normalno i da se podrazumijeva. Zaista, često izgledaju dosta luckasto.

U današnje vrijeme nema velike razlike između ludosti i svrhe. Život je ozbiljna stvar kojoj treba pristupati na ozbiljan način. Realno i racionalno. Mnogi uopće ni ne znaju koja je njihova svrha, nikada nisu zavirili u sebe i dopustili da iz njih izađe ono što oni uistinu jesu.

Nikada nisu ni pomislili da su na ovaj svijet došli s nekom svrhom. S nekim svojim zadatkom. Zadatkom koji za svakoga može biti drugačiji. Za nekoga naoko jako ozbiljan, a za drugoga naoko neozbiljan.

Ipak, jednako važan.

Nečija svrha može biti da drugima spašava život, nekome pak da druge zabavlja, inspirira, nasmije. Jer, život se može spasiti na razne načine. Nekome život možete spasiti ozbiljnom operacijom, a nekome drugome samo jednom izrečenom, ili napisanom mišlju. Svatko od nas ima svoju svrhu. Svrhu koja je danas toliko zanemarena, zapostavljena, čak i omražena.

Ali, svrha je ona koja spašava. Svrha je ona koja razumije. Ona koja je strpljiva, koja podnosi, koja ne posustaje. Svrha je ona koja zanosi, ona zbog koje smo tu.

Kada je prepoznamo, u ovom ozbiljnom svijetu doista djelujemo luckasto. Ipak, svrha je ona ludost bez koje ne bismo trebali živjeti! Pitam se kako preživljavaju oni koji je nisu prepoznali? Koji joj nisu dopustili da ih vodi? Pitam se nisu li upravo ti ljudi oni koji su ludi? Kako mogu živjeti bez nje? Kako preživljavaju?

Svrha nije ludost, ali ako i je život bez nje potpuno je bezvrijedan.

Sjećam se maminih posljednjih mjesec dana. Dana punih bolova, neprospavanih noći, straha, hitnih pomoći, nemoći i tuge koja je teško ležala na mojim prsima. Sjećam se koliko me strašila spoznaja da znam što će se dogoditi. Da znam da je gubim. Da znam da je sve izvan moje moći, a moram s tim živjeti iz dana u dan. Moram gledati kako odlazi.

Sjećam se i tih noći. Sjećam se da uz sebe nisam imala laptop. Kada bi ona uspjela malo zaspati, grabila sam neku staru bilježnicu i pisala. Pisala sam svoju knjigu. Pisala i osjećala da živim. Držala sam se za tu olovku kao za nečiju ruku na litici. Spasila me. Umirila. Uspijevala me nasmijati. Šaputala mi: izdržat ćeš.

Dala mi snagu da joj pomognem. Da se ne raspadnem. Da se mirno ustanem svaki put kada me zazove. Da joj uspijem ispuniti tu jedinu i posljednju želju da budem stalno uz nju. Da ne pokleknem. Spasila me stara bilježnica i olovka. U nekim minutama sama sebi sam izgledala pomalo ludo. Ali, tada sam shvatila da je ono što me spasilo moja svrha. Ono nešto moje. Ono nešto što više nikada ne smijem napustiti.

Ludost koja je mojoj mami ispunila posljednju želju.

Koliko to može biti ludo?

I što može biti ozbiljnije i važnije od toga?

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.