Snijega je bilo u tragovima, padne jedan dan, ali se ne zadrži ili se zadrži eventualno do sljedećeg dana kada ga rastopi kiša. Tipično za Njemačku. 

No, vrijeme depresije se privelo kraju i prije koja dva tjedna je proljeće pokucalo na vrata. Priroda se lagano budi, cvijeće lagano cvjeta, a čak se ukazalo i sunce na par dana u komadu što je ovdje vrlo rijetko. Vjerojatno će uskoro opet započeti neumorni tjedni kiše i oblaka, kako to već bila sa zatopljenjem vremena u Njemačkoj. 

Ja sam uhvatila nekakvu svakodnevicu između posla, kupovine namirnica, pranja rublja, odlaska na kavu ili pivu jednom jedno i povremenih izleta u susjedne gradove i zemlje. Jedina zemlja u okolici koju u ove dvije godine nisam posjetila je Poljska. Moram to ispraviti prije nego što se oprostim od zapadne Europe. 

Opazila sam u vrijeme prehlada i gripa jednu jako ružnu naviku kod Nijemaca. Kada su bolesni ispuhuju noseve na najjače, doslovno kao da je slon u prostoriji. Tamo od kuda sam ja došla to se pred drugim ljudima radi potiho, gotovo poskrivećki, da nitko ne čuje. 

Uz to su i vrlo neuredni. Ostavljaju stvari i gdje stignu i ne stignu, ne ispiru posude iz kojih jedu prije stavljanja u perilicu suđa pa nas često idući dan dočeka oprano - a prljavo suđe. Kada čiste aparat za kavu to je tako loše i prljavo da mi se nekada gadi piti kavu na poslu. Diraju hranu rukama, itd. Pravi prljavci.

Ali zato se rijetko rukuju i nikada ne ljube u obraze jer je to fuj. I meni je to iskreno super. Kod nas se ljudi ljube u obraze svaki put kada se vide. Za rođendane još mogu razumjeti, ali baš pri svakom susretu je ipak malo previše. A Nijemci se ne ljube ni kada si čestitaju rođendane. Distanca je ovdje SVE!

Uz to su i vrlo lijeni. Vole kada se radi, ali ne da oni rade, nego drugi, a oni da gledaju i preuzimaju zasluge. Pravi šefovi. No ta priča je za neki drugi post. 

Misli o povratku mi ovih dana neprestano prolaze glavom. Odluka još nije konačna, ali sam počela gledati oglase za poslove u Hrvatskoj... I ostala jako razočarana. Pitam se, ima li za mene mjesta u Hrvatskoj? Po viđenom još uvijek nema... Ponuda oglasa u Zagrebu za radna mjesta koja mene zanimaju su na bazi 1-2 mjesečno, a samo u Kölnu ih se svakodnevno vrti preko 50-ak. 

Kao što sam u prethodnom postu najavila, spremam se lagano na povratak u južnije (tužnije) krajeve. Možda najveća, a možda najbolja odluka života. Vrijeme će pokazati. Stalno čekam nešto, a nikada da dočekam, a kada i dočekam, nešto obavezno krene po zlu. I već sam lagano umorna od toga. Na početku života, a toliko umorna da mi je sve neugodno... 

Ostaviti stabilan posao i zemlju koja mi je omogućila sve zbog zemlje koju volim i kojoj se želim vratiti, ali ona mene (očito) ne želi natrag. 

Nikada ne znaš što te čeka iza zatvorenih vrata, možda je vrijedno boriti se, a možda ću ostati razočarana i plakati za Njemačkom. Mrzim velike odluke. Bilo ih je toliko puno u zadnjih par godina da mi je već svejedno. 

Prošla je još jedna nedjelja, moj najgori dan. Dan kada se ništa ne događa, jedini dan kada Njemačka spava.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O blogu:

Zgode i nezgode mlade diplomirane ekonomistice koja je otišla u avanturu života u nepoznatu zemlju. Blog je subjektivnog karaktera, zasnovan na iskustvima i mišljenjima JEDNE osobe pa ako vam se ne svidi napisano... Što ćeš, život je takav.

O BlogBusteru:

'Ispričaj svoju priču.' To je otprilike moto BlogBustera, nove platforme na kojoj Styria, vodeća medijska kompanija u Hrvatskoj, okuplja najzanimljivije domaće autore, blogere i komentatore, ali i sve one koje će iz vedra neba 'puknuti' inspiracija pa će poželjeli svoje iskustvo podijeliti na mreži s rekordnih milijun i pol jedinstvenih korisnika mjesečno. Ukoliko ste jedan od njih javite nam se na mail blogbuster@styria.hr, a pratiti nas možete i na Facebooku.