Volim ja svoj posao, ali nećemo se lagati - godišnji obožavam

Stvar izbora.

Ne znam na tragu čije filozofije ide ova teorija kako nam godišnji ne treba, ali ja mogu biti samo gorljivi protivnik spomenute ideje.

Da – godišnji mi treba.

Da – godišnjem se veselim intenzivno.

Da – potrebno mi je tih deset/petnaest dana godišnjeg pogotovo u svjetlu činjenice da od prošlog ljeta nisam stao.

Možda uštipnuo koji dan kad je bio neki praznik, a potrefilo se da nisam na putu i to je uglavnom to. Sve ostalo bilo je radno, a godina je baš bila jako radna. S visokim ili manje visokim intenzitetom – nikad laganica i sve ostalo što ide uz mnogo posla.

O stresu i potrošenim živcima da ne govorim.

Ovogodišnji godišnji sam baš s nestrpljenjem dočekao i trenutak kad sam prošle srijede zaključavao vrata ureda znajući da tamo neću dolaziti jedno vrijeme – bio je baš svečan. Možda mi je malo i oko zasuzilo. Nisam sto posto siguran za suzu u oku, ali sam siguran da je bio baš „the trenutak“. Uz onaj unutarnji osjećaj olakšanja.

Nije da ne volim svoj posao - volim. U istoj firmi sam već sto godina, ali da se ne lažemo – volim i godišnji. Pogotovo kad je taj ljetni jedini pravi. Znao sam da nije još gotovo, da treba još otići na put do nedjelje, ali nije nikakav bed vratiti se iz Budimpešte u nedjelju navečer, prepakirati kofer i u ponedjeljak krenuti prema moru. Najmanji problem - i što se mene tiče, na put prema moru možemo krenuti i odmah u nedjelju navečer.

Ne mora čak niti biti more, može bilo kuda – bitno je samo otići negdje i maknuti se od svakodnevice. Promjena okoline nam je svima prijeko potrebna. Kako zbog duha tako i zbog tijela.

Za ovogodišnji godišnji spremni smo bili još od onog trenutka kad smo definirali termin. Gospoji je lako, njoj svake godine isto, a ja kako se uskladim s kolegama pa smo ove godine napravili plan tek za drugu polovinu kolovoza. Kad god. Spremni smo. Dolazimo.

Za sve postoji prvi put

Ovogodišnji godišnji počeo je s dvije velike razlike u odnosu na sve dosadašnje odlaske. Zaredalo se tih odlazaka u proteklih devetnaest godina i uvijek je bilo više-manje isto. Ove godine nismo išli u punom sastavu jer najstarija je ostala kod kuće jer radi (ona koje se školuje za život s tacnom u ruci ako ste čitali prije nekoliko tjedana). Odabrala je posao umjesto izležavanja na plaži. Ok sam s tim jer ima već šesnaest godina, neće biti sama jer je punica doma i nema nikakvih razloga zašto ne bi ostala.

Da nam je bilo čudno kad smo krenuli bez nje – je, ali što je tu je – njezin izbor.

Za sve postoji prvi put.

Druga stvar koja je bila u potpunosti drugačija jest činjenica da smo krenuli na godišnji bez potrebe za montažom krovnog kofera i sve stvari su nam stale u gepek.

Ej čovječe – sve je stalo u gepek i nema krovnog kofera. ???

Ne znam što se mojim ženama dogodilo ove godine, ali što god da je – neka traje zauvijek. Kakav bingo, kakav loto, kakva tombola. Ovo je onaj životni jackpot kojem se uvijek razveseliš. Osvježenje k'o najfinije izbalansirani gin-tonic. Bez premca.

Uobičajeno je pakiranje za odlazak na godišnji trajalo nekoliko dana i uvijek je nešto nedostajalo, a hrpetina stvari u hodniku koja je čekala svoje mjesto za utrpati u auto samo je rasla i rasla. U pojedinim trenutcima pitao sam se idemo li mi na godišnji ili se trajno selimo na more. Nije mi jasno čemu potreba za tolikom količinom stvari raznih vrsta i raznih namjena. Znam da četiri žene koje idu na more imaju određene dvojbe, ali sve bi bilo ok da je o dvojbama riječ. Ovo su bile trojbe, petojbe, stojbe…oko svega.

Odjeće, obuće, još odjeće i obuće, a onda je na red došla kozmetika.

Zemljo, otvori se.

Za prva dva dana sunčanja, druga dva dana sunčanja, jutarnje sunce, podnevno sunce, mjesečinu…

Prije sunca, poslije sunca. Mlijeka, pekmezi, premazi, namazi, maslaci… - nema kraja.

Jednom sam vidio popis tih svih stvari za sunce – vjerujte mi da mi je trebalo nekoliko minuta da skužim jel' to popis za dućan ili za neku drogeriju.

Ispravite me ako griješim, ali mislim da svaki dio tijela ima cijeli arsenal pomada vezanih uz sunce. Kosa, koža, nokti, pete… Ha? Zakaj?

Bitno da je ove godine sve stalo i to samo u gepek. Pa nemreš vjerovat'.

Urbani godišnji vs. ruralni godišnji

Do sada smo uvijek nekako gađali godišnji na području oko Zadra – to nam je nekako uvijek bilo jednostavno i praktično bez obzira na to što smo gospoja i ja zaljubljeni u Pelješac, ali ga izbjegavamo zbog nešto dužeg putovanja. Troje klinaca u autu i sve što ide uz put od šesto kilometara u sezoni. Nekako nismo za to. Još. O odlascima na godišnji s klincima u nekoj idućoj priči.

Kriterij za ljetovanje je osim cijene naravno - uvijek i stupanj ruralnosti. Na godišnjem se nastojimo odmaknuti od gužve, razvikanih turističkih destinacija i svega onog što ide uz puno ljudi i predznak „masovno“.

Osnovne stvari poput dućana i ljekarne su sasvim ok. I do sada nam je to polazilo za rukom.

Za razliku od svih dosadašnjih malih sela oko Zadra, Trogira, Šibenika, ove godine se sve skupa posložilo tako da smo završili na Krku. U Baškoj.

Malo je reći da smo bili iznenađeni stupnjem razvoja ako usporedimo Vrsi i Bašku jer smo imali osjećaj kao da smo došli na Manhattan.

U Baškoj nema čega nema, a ima svega. Što god da ti je potrebno – sve je dostupno. Od brutalne ponude dućana pa do na desetke restorana, kafića, pekara. Čak i željeznarija.

O štandovskoj ponudi dugoj nekoliko kilometara s raznim đinđama da ne pričam.

Fakat nema apsolutno nikakvog beda ako ste nešto zaboravili kod kuće. Ručnik, ležaljku – bilo što za plažu…, a i ono što s plažom nema neke veze - narukvice, ogrlice, školjke, nakit, odjeća, obuća…

Trebalo nam je nekoliko dana da se priviknemo na ovakav veliki zaokret u vizuri destinacije za godišnji odmor.

Ono čime sam i dalje iznenađen je količina ljudi. Jesus – more ljudi, rijeke ljudi…i totalno su mi nejasne priče oko toga kako je ove godine manje turista jer ako je ovo malo turista – ne znam kako izgleda kad je puno turista.

Hrvata najmanje…tek povremeno čuješ hrvatski. Talijanski se čuje na svakom koraku i ono što me iznenadilo je velik broj turista iz Rusije i Ukrajine. Baš ih je mnogo. Harasho.

Tu su i Česi, Slovaci, Poljaci, Mađari, Nijemci…Amerikanci.

Svijet u malom u punom smislu te riječi i sve to zajedno daje baš jednu posebnu draž cjelokupnom morskom ugođaju i sezoni.

Dolje na plaži… Uključiš „mute“

Bilo nam je jasno k'o dan da sva ta količina ljudi negdje mora otići i na kupanje, a budući da Baška ima jednu veliku plažu – sva ta masa spustila se na istu tu plažu.

Inače volimo male plaže, male uvale gdje imaš neki svoj mir, intimu, ali neke alternative baš i nema. Ustvari ima, ali iziskuje vožnju autom u kombinaciji s pješačenjem što je super ako nemaš petogodišnje dijete. Ovako smo se samo priključili jer ako ih ne možeš pobijediti – pridruži im se.

I jesmo.

I bilo je divno.

Inače me mravinjak na plaži čini pomalo nervoznim, ali ovolika količina ljudi bila je fantastična u smislu promatranja. Ne u smislu neugodnog buljenja nego jednostavno gledaš malo oko sebe svu tu količinu ljudi, promatraš i ne možeš se nekim stvarima dovoljno načuditi. U odnosu na dosadašnje plaže i broj ljudi koji je bio tamo ovo je baš drastična razlika, ali gužva me ne smeta. Na godišnjem sam i ne smeta me apsolutno ništa. Parkiraš se ispod suncobrana, staviš sve oko sebe na „mute“ i uživaš.

Kad smo kod suncobrana, moram se dotaknuti i cijena. Možeš na plaži rentati suncobran, ležaljku, kombinaciju jednog i drugog. Sve može i sve ima svoju cijenu. Gušt izležavanja na dvije ležaljke u sjeni suncobrana košta 180 kuna. Nekome puno, nekome sitnica. Obitelj iz Slovenije u našoj blizini je komentirala kako je to „zelo drago“ odnosno jako skupo, ali ako ti je skupo imaš štandove. Možeš kupiti za istu tu lovu cijeli komplet pa imaš za sve dane godišnjeg. I ne cvili.

Uglavnom – bez stresa, uživaš. U trenutku, u različitostima. U ljudima i tome kak' su nepopravljivo bedasti.

Ili nepopravljivo glupi i ne znaju odabrati trenutak. U ovo kategoriju nepopravljivo glupih ide tip koji je na plaži mrtav hladan stajao u plićaku i stiskao prišteve.

Da. Je. Postoje ljudi koji mogu biti tako gnjusni. Gospoja i ja smo ih vidjeli na vlastite oči.

I prišteve i tipa.

Frajer ima evidentnih problema s kožom. Problema s kožom koji se vide s mjeseca i nemam ništa protiv tog – je*i ga – njegova koža njegov problem. Postoje dermatolozi koji tu mogu pomoći, ali nemoj biti sam svoj liječnik i biti tak' glup da stišćeš prišteve u moru pred stotinama drugih ljudi. Sreća pa smo već spremali stvari jer je bilo dosta kupanja za taj dan i bilo mi je svejedno, ali ne možeš bit' tak' glup. Ustvari možeš jer je tip to dokazao, ali nemoj. Ovako nešto nimalo nije apetitlih. Kvari sliku.

Morska voda je zdrava – sve stoji, ali nemoj više. Nikad.

Hvala.

Plamenci i kolonizatori

Kad si već u tom mnoštvu ručnika, ljudi, mirisa raznih krema za sunčanje, okružen svim mogućim stvarima koje se mogu napuhati – sam biraš kako ćeš se s tim nositi.

Ili možeš biti jako frustriran i ljut ili možeš promatrati okolinu i ponašanje ljudi.

I ne možeš ne primijetiti koliko smo različiti. Pristojni ili manje pristojni. Bahati ili manje bahati. Ima nas svakakvih.

Baš je zanimljivo gledati ljude u trenutku kad pristižu na plažu. Nekoliko je obrazaca ponašanja. Ima onih koji dođu, stave svoj ručnik, ležaljku i guštaju.

Ima i onih koji se ponašaju kao kolonizatori i zauzmu sve. Zadnjih nekoliko dana na isti dio plaže gdje smo i mi dolazi jedna obitelj iz Njemačke. Već prvi dan su izazvali divljenje.

Glava obitelji, strogi Nijemac dogurao je prepuna kolica stvari na plažu i počeo se ponašati kao da ima namjeru osvojiti Rusiju 1941. (operacija Barbarossa i te sheme). Prvo je izvadio prostirku koja je bila sve samo ne mala. Tu me reži ako prostirka nije bila površine veće garsonijere ili manjeg jednosobnog stana, a onda su uslijedili ručnici, ležaljke i suncobrani. Sreća pa se plaža zove Vela plaža jer koliko je stvari izvadio na neku manju ne bi sve stalo. Iskrcavanju nije bio kraj jer je krenula faza napuhavanja plažnih rekvizita za djecu, a sve je kulminiralo luftićem u obliku boce pive poznatog proizvođača iz bavarske prijestolnice.

Nek' se vidi otkud smo. Jawohl.

Genijalni su bili.

Ne smijem zaboraviti plamence. Plamenci su mi najjači. Pojave se na plaži točno u trenutku kad je već vrijeme za maknuti se ili u apartman ili u debelu hladovinu. Dolaze u jatu na plažu oko pola jedan-jedan. Stanu na početak plaže i gledaju. Promatraju. Samo vidiš ispružene vratove kako idu lijevo-desno. Lijevo-desno. Desno-lijevo. K'o plamenci.

Traže slobodno mjesto. Aha, mo'š mislit kak ćete ga nać' u pola jedan. Nećete.

Preostala su ti samo stajaća mjesta. I točno kužiš kak' su ljuti jer nema mjesta pa glasno negoduju. I oni su mi super.

Ali ekipa plamenaca je ekipa koja nema problema ugurati se između dvije ležaljke i totalno su cool s tim što povremeno dijele ležaljku s desnom sisom starije gospođe koja leži tik uz njih, a čije su grudi prestale prkositi gravitaciji prije nekoliko desetljeća.

Plamenci brutalno ulaze u tuđi privatni prostor jer mjesto na plaži je imperativ.

Kad smo kod dolaska na plažu i dalje se čudim ljudima koji na plažu dolaze u podne. Nije bed doći na plažu popodne, ali je bed ak' u podne dolaziš na plažu s dvoje djece u kolicima.

Zakaj? Uz sva silna upozorenja o štetnosti sunca i savjetima kako sunce treba izbjegavati u poslijepodnevnim satima i dalje ima onih koji misle da su pametniji od struke. Ok. Samo dajte, ali mi žao klinaca.

Neopren odijelo ne čini čovjeka, ali govori o njemu

Zanimljivim likovima s plaže nema kraja i kad pomislim kako me ništa više ne može iznenaditi dolazi on. I jučer i danas. Frajer dolazi na plažu k'o da ide van. Cipele, čarape, traperice, potkošulja i košulja.

Pa dobro – WTF?!

Ljeto je, vruće je. Ideš na plažu. Pobogu, čemu outfit k'o da ideš na nečiju krizmu ili pričest. Zašto?

Ja hodam u kupaćima i rastegnutoj staroj bijeloj majici. To je vrhunac koji modni stilist u meni može doseći. Sve više od toga bilo bi previše i ne mogu shvatiti svu ovu odjeću, a kamoli čarape i cipele. Ne, ne i ne, ali ako je njemu ok – i meni je. Ja se mogu samo čuditi.

Ne smijem zaboraviti neopren obitelj. Njih troje od četvero danas su cijeli dan na plaži sjedili u neopren odijelima. Kratkih rukava i nogavica da budem precizan, ali… Zašto?

U odijelima su se kupali mada more nije hladno nego je baš onako fino taman i nije za neopren odijelo, ali… I sunčali su se u njima ako se ležanje na suncu u odijelu može tako nazvati. Ok.

Novost koju sam upoznao ove godine na hrvatskim plažama je nešto što bi se moglo nazvati pokretni dućan, ali dignut na jednu novu razinu. Do sad ovako nešto nisam vidio.

Plažom po cijeli dan šeću tri gospođe i prodaju haljine za plažu.

U svakoj ruci drži po desetak haljina na vješalicama i viču: haljine, haljine, haljine..klajde…klajde…klajde…abiti…abiti…abiti.

Kupuju žene, biraju, nećkaju se…prodavačice sve jezike govore, daju popust…samo nek' se proda, a proda se. Većina žena u Baškoj haljinu za plažu kupila je u pokretnoj trgovini jer trendovi se moraju pratiti. Ma kakvi razvikani brendovi. Pokretna trgovina je zakon.

Bez fiskalizacije, bez računa.

Spavaš li mirno Zdravko Mariću?

Dečki su malo zakinuti što se pokretne trgovine tiče, ali to je shopping koji voliš.

Shopping u koji ne moraš ići. On dođe sam pred tvoju gospoju. Milina.

Bez shoppinga se može, i bez krafni se može koliko god da mi puta frajer u danu pokuša uvaliti suhe krafne, ali ne može bez kukooorica, kukurruzzz, panokia…maaaajsssss.

Od ostalih stvari koje vam s nešto manje žara žele prodati su izleti.

Čovječe, mani me se s izletima jer ako mi nečeg u životu ne nedostaje onda su to izleti. Pa svaki drugi vikend sam na izletu. Izlet je moj posao. Ne, ne i ne. Hvala, kao da jesam. Bogu hvala da ne moram nikud ić'.

Dan velikih valova

Dok si na moru poželjno je da te vrijeme služi i jako si sretan ako potrefiš dobro vrijeme jer šteta love koju si dao ako moraš jumiti u apartmanu.

Bitno je samo da nema kiše, a ako je i mora biti neka pada tijekom noći.

S vjetrom se već može živjeti jer vjetar je super. Brzo se suše kupaće kad izađeš iz mora, gospoja je sretna jer se preko noći fino posuše ručnici, nije ti toliko vruće jer vjetar fino hladi i vjetar na moru je super.

Koji god da je. Ljudi s mora znaju razliku između juga, bure, maestrala, tramontane, burina i levanta. Nama s kontinenta sve ide pod zajednički nazivnik – „nekaj puše“.

Pa je tako „nekaj puhalo“ zadnjih dana – uhu i tijelu ugodno, a na moru su bili valovi. Niti preveliki niti premali. Taman.

I taj šum valova je baš onak' – paše.

Valovi su ustvari vrlo inspirirajući kako god da okreneš i s kojeg god kuta da gledaš.

Ide uz sve. Ženu slomljena srca: „Sjedila je sama na obali mora već treću noć zaredom i to na istom mjestu gdje ju je zaprosio prije deset godina. Znala je da sama sebi ne radi dobro, ali nije mogla protiv sebe. Protiv osjećaja, protiv ljubavi. Ljubavi. Koje se on tako lako odrekao.

Vjetar je kao nekom nevidljivom maramicom brisao suze s njena lica. Duboko u sebi željela je da sa svakim novim valom nestane po jedna uspomena na njega, ali to još dugo neće biti moguće...“

Sredovječnog menadžera neke velike firme: „Ako se nečem veselio, onda je to bio godišnji odmor koji je uvijek podijelio u dva dijela. Jedrenje s prijateljima mada je znao da je ove godine jedrenju došao kraj jer sve je manje onih koji mogu otići. Žene, djeca. Njemu obitelj nije bila potrebna. Nije bio od onih koji misle da će žena i djeca oplemeniti njegov život na bilo koji način. Živio je za posao i godišnji. Onaj drugi dio godišnjeg je kao stvoren za njega. Budio bi se svako jutro u pet pa trčao uz more nekih sat vremena. Onda bi sjeo na plažu i brojio valove. Jedan, drugi, treći…Valovi su za njega bili terapija. Smirivali ga. Udaljavali ga kilometrima od zlobne šefice, preambicioznih novih kolega, poteza koje je morao napraviti pri zadnjoj reorganizaciji. Dvadeset ljudi ostalo je bez posla. On je bio taj koji je o tome odlučio. Uz svaki novi val bio je sve dalje od ureda i to mu je trebalo.“

Pa ajd' ti reci da valovi ne idu uz sve. Fakat idu. Valovi su zakon.

Obožavam valove, na mene isto djeluju nekako terapeutski. Na tragu istočnjačkih filozofija. Zen.

Mogu satima sjediti na plaži i slušati šum valova. Ima nešto neobjašnjivo lijepo u tome. Bez obzira na gužvu na plaži, možeš se koncentrirati samo na valove. I uživati.

Leti, leti, leti

I dok su meni valovi baš inspirativni, većem dijelu ljudi na plaži u jednom trenutku nisu bili.

Taj prvi dan kad je počelo puhati sve se odigralo u svega nekoliko minuta, ali fakat. Sve je bilo mirno, ali odjednom su došli vjetar i valovi.

I suluda panika na plaži.

Jedni su spašavali sve ono što je počelo letjeti pa je zrak bio obojan suncobranima, platnenim ležaljkama i ručnicima, a dodatni kolorit ovom letećem cirkusu dodale su sve one stvari na napuhavanje pa je pored mene proletjelo nekoliko kitova, delfina, jedna kornjača, dva jednoroga i luftići u raznim bojama i oblicima – tri šnite pizze (od toga jedna miješana i dvije vegetarijanske), jedna lubenica i jedan prsten. Da, i luftić u obliku prstena postoji.

Uspio sam samo uloviti jedan rozi donut po kojeg je veselo dotrčala neka mala Čehinja. Děkuji.

Kao da je netko istresao stolnjak prepun šarenih konfeta.

Drugi dio ekipe spašavao je sve ono što su načeli valovi pa su se brzinom munje micali ručnici, torbe, odjeća i sve ono što je bilo preblizu moru. Kakav show. Klip za skrivenu kameru samo takav.

Mi smo bili u ovoj drugoj ekipi. Spašavali mokre stvari, ali samo bez stresa. Osušit će se. Ipak puše.

Jako ljuta na cijelu situaciju bila je jedna starija gospođa. Sigurno preko šezdeset godina, ali furka je wannabe dvadeset i pet. I sve skupa na njoj, od piercinga u pupku i obrvi, brojnih tetovaža i badića životinjskog printa izgleda tužno. Ona je baš bila jako ljuta jer joj je minijaturni barbi rozi pareo odletio. Kakva tugica.

Bilo mi je jako žao mladog dečka koji je s komadom taman stigao na plažu nakon ove scene. Na njima se vidi da su friško u vezi i da im je ovo prvo zajedničko ljetovanje, ali da ga je izmaltretirala oko toga kako će staviti spužve na plažu – bogme je. Frajer je šutio. Kamen ovdje, kamen ondje. Onda je još siroti morao na ležaljke staviti i ručnik, ali ne bilo kako. Ona je inzistirala da rubove ručnika koji vire lijepo savije i stavi ispod ležaljke. To je trajalo nekoliko minuta. Ona je ta valjda koja drži sve konce u rukama i djelovala je zločesto na prvi pogled. Ljubav je fakat slijepa. Ne bih se čudio da istovremeno čitaju i istu knjigu pa četvrtkom navečer održavaju književne večeri. On i ona.

Htio sam mu reći nek' bježi dok je prilika i kad misli da je pobjegao dovoljno daleko, neka bježi još malo.

Ma ludilo je na tom moru. Mogao bih još satima pisati o zanimljivim likovima s vele plaže baščanske.

Tu su i pivo tipovi, vidi moje mišiće tipovi, party ekipa, instagramuše, ali vrijeme je za popodnevno kupanje.

Pobjednica dana svakako je jedna baka od kojih šezdeset i pet godina koja se preko sat i pol u plićaku valjala s valovima i uživala podjednako kao i moja petogodišnja kći.

I ne bih rekao da je riječ o onoj „Stari ljudi – mala djeca“ nego o tome kako u životnim radostima možemo podjednako uživati i s pet i sa šezdeset i pet.

I to je nešto što nas mora držati. Uživati u svakom trenutku bez obzira bila gužva ili ne. Godišnji ili ne.

Samo laganini.

Take A Break.

Fotografija: Vedran Tolić