U dvije i pol godine Milanović je prisilno promijenio šest ministara, bez ikakvog pozitivnog rezultata. Kakve promjene možemo očekivati u narednih godinu i pol?
Što će Zoran Milanović učiniti sa svojom subotnjom Pirovom pobjedom?
Najglasnije se govori o rekonstrukciji Vlade, ne bi li se ona "još ozbiljnije posvetila rješavanju gospodarskih pitanja".
Takva najava možda bi zvučala senzacionalno, premda ne baš obećavajuće, da Milanovićeva Vlada nije od prvoga dana u permanentnoj rekonstrukciji. U skladu s "revolving door" politikom: neki konstantno izlaze, a drugi ulaze.
Međutim, ono što je karakteriziralo sve te promjene jest činjenica da je svaki ministar - s izuzetkom europskog povjerenika Nevena Mimice - napustio Vladu pod prisilom. Veljko Ostojić zbog afere sa zemljištem, Mirela Holy zbog afere s mailom, Radimir Čačić zbog odlaska u zatvor, Slavko Linić pod prijetnjom odlaska u zatvor, čak je i Zlatko Komadina navodno otišao jer više nije mogao izdržati pritisak - posla, kao i premijera.
Sve su to bile prisilne promjene, a ne promjene u svrhu poboljšanja rada Vlade.
Odlaze ključni ljudi
Te promjene uključivale su neka ključna ministarstva i resore - gospodarstvo, financije, promet, turizam - dok su neki važni ministri, poput Holy i Linića, nakon odlaska optužili Milanovića da ne provodi program iz Plana 21. Pored toga, Čačić i Linić bili su ključni ljudi za gospodarstvo i financije.
Pa ako sve to nije bila rekonstrukcija, ne znamo što onda jest.
Nažalost, čak i danas kad se govori o rekonstrukciji govori se o prisilnim promjenama. Prvi na tapetu navodno su Rajko Ostojić i Mirando Mrsić, dvojica članova Predsjedništva SDP-a koji nisu digli ruke za izbacivanje Linića, s time da premijer anonimno otkriva kako već dugo nije zadovoljan radom ministra zdravlja. Odbijanje stranačke poslušnosti navodno je bila kap koja je prelila čašu.
I ako još jedan Ostojić ode, a uz Milanovića ostane samo njegov vjerni Ranko, premijer neće nikoga uvjeriti da je to bilo zbog lošeg rada, a ne lošeg ponašanja.
Račanova rekonstrukcija
S druge strane, iz premijerova kabineta širi se i priča o tome da Milanović zapravo odbija rekonstrukciju Vlade u strahu da zbog toga ne izgubi parlamentarne izbore, kao što se to dogodilo Ivici Račanu.
Račan je prije dvanaest godina išao čak na raspuštanje Vlade i traženje novog mandata u Hrvatskom saboru, nakon čega je osvježio Vladu nekim uspješnim ministrima, poput Ljube Jurčića. Koji je, vrijedi i na to podsjetiti, par godina kasnije figurirao kao Milanovićev kandidat za premijera.
A koga bi Zoran Milanović sada mogao dovesti u Vladu? Dosadašnje akvizicije nisu donijele pretjerano osvježenje, osim eventualno Hajdaša Dončića u odnosu na inertnog i izgubljenog Zlatka Komadinu, što i nije neko veliko postignuće. Drugi su pak, poput Mihaela Zmajlovića, potpuno zaokrenuli kurs svojih prethodnika.
Pa ako već Milanović nije dosad uspio prisilno odlazeće ministre nadomjestiti znatnim poboljšanjima, kako se možemo nadati da će mu to sada uspjeti?
I što uopće predstavlja uspjeh po njegovim kriterijima?
Uspješnost ili poslušnost?
Jesu li to ministri koji ga slušaju ili koji bilježe rezultate? Linić je figurirao kao najuspješniji ministar, pa vidimo kako je to završilo. Rajko Ostojić je neuspješan, ali je svejedno ostao u Vladi dok mu fotelju nije ugrozilo njegovo otkazivanje poslušnosti. Tako se, malo-pomalo, Vlada gotovo bez iznimke pretvorila u premijerovu oazu mira, gdje ga svi slušaju i nitko mu ne konkurira. To je njegovo političko utočište, još i više nakon subotnjeg raskola u SDP-u.
Međutim, dok predsjednik Ivo Josipović oprezno poručuje kako je rekonstrukcija Vlade "pitanje za premijera", sve je više onih koji zaključuju da je to zapravo - pitanje premijera.
Vlada smrdi od glave
Jer, koliko god premijer vrtio ministre, rezultata nema ili su oni iz mjeseca u mjesec sve gori. I zato je svima postalo jasno da je konačno došao red na njega. Rekonstrukcija Vlade, ako bi do nje uopće došlo i ako je ona uopće više potrebna, trebala bi krenuti od samog premijera.
Ne samo zato što je on odgovoran za sve neuspjehe svoje garniture, za odabir ljudi i provedbu programa, nego i zato što je u stranci doživio ogroman iskaz nepovjerenja, a u anketama sumrak popularnosti.
S premijerima vrijedi jednostavno pravilo: loš premijer pokvarit će čak i trud dobrog ministra, dobar premijer popravit će ili se riješiti lošeg ministra. Čak i ako mu se dogodi da ga kojim slučajem odabere.
No, Milanović mjesecima ne razgovara s ključnim ministrima, kao ni s ljudima iz stranke, on je taj koji stalno traži isprike ili delegira krivnju, on je taj koji se stalno ispričava - zbog propusta, neznanja, laganja, iznevjerenih očekivanja - on je taj koji daje krive prognoze i, napokon, on je taj koji je izabrao Vladu punu diletanata.
Da nije njega, ne bi u Vladi sjedila gomila tih ministara.
Kadrovska pustoš
A to što se ni uz najbolju volju ne može reći tko bi iz SDP-a uopće mogao ući u Vladu, opet govori o tome kako je Milanović u proteklih sedam godina ustrojio i vodio stranku.
Tko bi sada uopće htio ući u Milanovićevu Vladu? Godinu i pol prije izbora? S premijerom kojeg ne podržava blizu pedeset posto stranačkih izaslanika, kao ni petina hrvatskih građana? To mora biti samoubojica ili novi oportunist.
Pa što onda Milanović može učiniti sa subotnjom pobjedom? Čekati novi poraz.
