Mislimo da je sreća nešto što će upopuniti prazninu u nama. Tražimo je u vlastitim iskustvima, projiciramo situacije za koje smatramo da će je donijeti. Postajemo najobičniji konzumenti u potrazi za samima sobom.
JANA KRIŠKOVIĆ BAŽDARIĆ:
Tražimo li svi uporno sreću na nekim skroz krivim adresama?
U moru loših vijesti i prijelomnih naslova koji nas svakodnevno okružuju, ovih dana potkrala se i jedna topla i skromna ljudska priča. Rekla bih, priča o sreći. Za barba Šimu vjerojatno su čuli već mnogi. Barba Šime ima 86 godina i nedavno je izgubio svoju suprugu koja je bolovala od Alzheimerove bolesti. Svakodnevno joj je dolazio u posjet, hranio je, šetao s njom bolnicom i ne odustajao od nje iako ona većinu vremena nije ni znala da je tamo.
Prije nekoliko dana, barba Šime izgubio je svoju voljenu suprugu. Ipak, on je odlučio nastaviti davati sebe. Nesebično poklanjati onaj najbolji dio sebe onima koji su ostali zaboravljeni i od svojih najmilijih. Od smrti svoje supruge volontira u Psihijatrijskoj bolnici Ugljan i vrijeme provodi s bolesnicama Odjela za demenciju čineći im život ljepšim, dajući im jedino što može dati – sebe i svoje vrijeme.
Ako mene pitate, barba Šime ljude čini sretnima. Barba Šime radi razliku u svijetu. Uvjerena sam da je Barba Šime duboko u sebi sretan čovjek.
Nedavno sam pročitala članak Dariusa Forouxa koji tvrdi da smisao života nije sreća, već osjećaj korisnosti.
Puno sam razmišljala o konceptu sreće i na koji je način možemo dohvatiti. Život nam se, baš poput prirode sastoji od mijena. Ciklusa. Ona stara i izlizana Nakon kiše dolazi sunce za mene je od motivirajuće rečenice uvijek više predstavljala samo jednu od univerzalnih istina. U životu nam se izmjenjuju razdoblja tuge i sreće.
Tuga i nesreća uvijek su prednjačile pred srećom na ljestvici inspiracije. Tuga je inspirativna. Duboka. Iz nje učimo, pokušavamo iz nje pronaći izlaz. Znamo prema čemu. Prema sreći. Postoje nebrojene knjige, članci i vodiči o tome kako rasti u vrijeme tuge, kako je prihvatiti, kako iz nje izaći kao bolji i potpuniji čovjek. Tuga je osjećaj koji nitko od nas ne želi. Ipak, ona kao da ima neki svoj smisleni tijek, ona je proces i put prema nečemu boljem. Za tugu želimo da prođe, jer očekujemo da nas nakon nje čeka nešto bolje.
Sreća.
Osjećaj za koji ne postoji nikakav naputak. Nitko ne treba priručnik kako se nositi s previše sreće, kako pobijediti sreću i kako zauvijek prestati biti sretan. Sreća je onaj osjećaj koji ne treba nikakve upute koje opisuju kako je prekinuti.
Kada napokon pokuca na naša vrata, pripremamo joj svilenu posteljinu, tretiramo je kao kraljicu, brzinom svjetlosti zaključavamo sva vrata, zatvaramo prozore, jer nesretnica se samo izmigolji i nestane kada to najmanje očekujemo.
Sreća naizgled nema dubinu, u njoj nema prostranstava, ona je poput savršenog proljetnog dana, transparentna, prozračna, s naletima toplog vjetra i intenzivnog mirisa nekog cvijeta. Što bismo zapravo o tom osjećaju mogli i pisati? Što nas u sreći tjera naprijed ili je sreća zapravo posljednja postaja? Nismo li stremili prema sreći? Čemu stremiti nakon nje?
O sreći je uzbudljivo razmišljati, ali ruku na srce čim je osjetimo, zajedno s njom dođe i strah da ćemo je izgubiti. Jedino čime postajemo zaokupljeni jest kako je što duže zadržati. Sreća je osjećaj koji želimo staviti u okove. Iako znamo da je ni najčvršći lanci ne mogu zadržati.
Ne želimo si priznati, ali negdje duboko u sebi osjećamo se razočarani i iznevjereni osjećajem za koji smo smatrali da će nas učiniti potpunima, a donio nam je samo spoznaju da ga je tako teško zadržati.
Istina je zapravo nešto sasvim drugo. Nismo težili tome da budemo sretni, težili smo tome da budemo potpuni. Mislimo da je sreća nešto što će upopuniti prazninu u nama. Tražimo je u vlastitim iskustvima, projiciramo situacije za koje smatramo da će je donijeti. Postajemo najobičniji konzumenti u potrazi za samima sobom.
I onda se pojavi priča o nekome kao što je Barba Šime.
Priča o nekome tko ne traži. Priča o nekome tko daje. Priča o nekome za koga naizgled ne bismo rekli da je ogledni primjerak sretnog čovjeka. Ali, njega, kao i sve oni koji su poput njega nešto tjera da se ujutro digne iz kreveta. Ni ne razmišljajući, osjeća smislenost svojih dana. Zna kako biti potpun. Na najjednostaviji mogući način – tako da bude koristan. Ne traži, ne traga, ustaje se iz kreveta i daje. Osjećaj smisla svakoga dana vodi ga u bolnicu. Izgleda da je, ni ne tražeći, pronašao način da se osjeća dobro. Barba Šime je pronašao sreću radeći korisnu i plemenitu stvar.
Često nam se dogodi da sreću otjeramo sami. Strahom da je nemamo čime zadržati. Strahom da nismo dovoljno dobri da se na duže vrijeme nastani u nama i da nas ne napusti.
Ono što nam svima treba jest nešto što nas tjera naprijed. Konzumacija osjećaja nije nam dovoljna. Osjećamo potrebu dati svoj doprinos. Osjećamo potrebu zaslužiti. Biti korisni. Biti prisutni. Davati.
Tada strah nestaje. I nismo često u krivu kada imamo osjećaj da nismo dovoljno dobri. Najčešće je to ekvivalent onome da nismo dali dovoljno.
Pa dajmo sebe. Posvetimo se nečemu. Pomognimo. Osjetimo smisao u svome postojanju. Zato smo ovdje.
Nije li to sreća za kojom tragamo?
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
