Zašto?! Jer nije u redu da se bez empatije odnosimo prema osobama koje rade određenu vrstu posla, najčešće pružanje usluga. Ti ljudi nisu plaćeni da bi bili blaćeni i omalovažavani. Oni ne rade da bi se frustrirani i iskompleksirani ljudi imali gdje “ispuhati”.

Nemojte me krivo shvatiti, ja sam veliki zagovornik profesionalnog odnosa u radu. Ne želim biti fanatik po pitanju posla kao što su to npr. Japanci, iako ih izrazito poštujem zbog njihove radne etike i samog shvaćanja posla. Profesionalnost je jedna vrlo poželjna karakteristika, i svi volimo surađivati sa osobama koje imaju takvu osobinu – ali, tražimo li profesionalnost na krivim mjestima?

Tražimo li profesionalnost na krivim mjestima?

Naš novac vrijedi isto kao i novac neke druge osobe. Ukoliko mi dajemo novac za određenu uslugu, uistinu je naše pravo da zahtijevamo profesionalnost pri toj usluzi. Ono što je nemoguće ne primijetiti jest da uvijek ima ljudi koji smatraju da njihov novac vrijedi više, kao u sljedećoj situaciji. Primjer takvog čovjeka ću u ovom članku nazvati “Frajer”.  Frajer dolazi na kavu u kafić, kava košta nekih 7-8 kuna. Sasvim OK i normalno. Promatrajući ga sa strane, već po samom njegovom ulasku u kafić, vidim da je dotični primjer vrlo iskompleksiranog čovjeka. Konobarica, mlada i sretna što uopće ima posao, dolazi do njega sa smiješkom na licu i uzima narudžbu. Frajer ne samo da nije uzvratio pozdrav sa pišljivim “dobar dan” ili slično, nego automatski kreće sa ponižavanjem mlade konobarice. “Mala, dat ćeš mi dvije kave, jednu s toplim mlijekom i jednu s hladnim.” Po samoj narudžbi je jasno da je dotični frajer vizija kulture u Hrvata. Konobarica odlazi skuhati kave. Dolazi prijatelj/kolega i sjeda za stol s frajerom.

Razgovor u samom startu kreće žustro, jer moraju u sat/sat i pol popljuvati barem 90% populacije Hrvatske - logično, o čemu drugom razgovarati?! Konobarica nosi kave, smiješak sa lica ne skida i prilazi dvojici koji vode opake rasprave o tome tko se kako obogatio. Sada slijedi onaj trenutak zbog kojeg sam poželio da se uopće nisam inkarnirao na Zemlji. Frajer gleda u konobaricu, vadi žvaku iz usta i baci ju u pepeljaru (naravno, nije omotao žvaku u papir). Njegov kolega, koji ipak ima malo više pameti u glavi ga upita: ”Zašto si to napravio, sad cura to mora čistit?”, odgovor je bio vrlo kratak i jednostavan: “ Šta te briga, to joj je posao!“… Što se pametnog o ovakvom mindsetu može reći?

Ovog trenutka kada pišem ovaj tekst i kasnim na posao…

Ovoga trenutka kasnim, putujem u Zagreb vlakom. Da, vjerujem da se mnogi od vas sada smiju. Naravno da sam ljut jer moram pomaknuti sve termine i još mnogo toga ali... Primijetio sam istog trena kada su ostali suputnici shvatili da ćemo kasniti, koliko je tog negodovanja projicirano na radnike željeznice. Zar stvarno ti pojedinci misle da obični radnik željeznice želi da vlak kasni?! Nastala je strka i zbrka, nastoji se problem otkloniti što prije, ali to nitko ne želi vidjeti, već samo izbaciti svoj bijes na nekoga.

Budući da je ta usluga plaćena i stvarno imamo pravo zahtijevati točnost prijevoza. Jedino što bismo se trebali zapitati jest: ” Tražimo li profesionalnost (i odgovornost) na pravom mjestu?”

Što jedan radnik na željeznici može jer iz uprave ne daju novac za nove vlakove? Naravno, nemam nikakve namjere razmišljati zašto je to tako niti se baviti poslovanjem naših željeznica. Samo shvaćam da moju frustraciju zbog situacije ne treba trpjeti osoba koja pokušava popraviti situaciju.  To je jedan od trenutaka kada mi ljudi često “skačemo sami sebi u želudac”. Zbog vlastitih emocija postajemo kontraproduktivni vlastitom cilju (koji je u ovom slučaju što manje kasniti u Zagreb).

Kako ja radim svoj posao?

Vjerujem da nisam ništa drugačiji od prosječnog savjesnog radnika. Nastojim odraditi što se traži od mene, pokazati inicijativu ako procijenim da mi se isplati – nastojim biti u balansu.  Uvijek bude onih dana kada jednostavno nemamo volje za život, vjerujem da ih u Hrvatskoj zovemo “Ponedjeljak.” Sasvim mi je logično da moji nadređeni toleriraju (u manjoj mjeri) upravo takve trenutke. Znači ,uvijek polazim od činjenice da ne dajem uvijek 100% sebe na poslu. Kako onda to mogu očekivati od drugih? Zašto konobarica mora čistiti žvake samo zato što radi u kafiću? Zašto bacati smeće po ulici iako ima netko plaćen da ga očisti?

Zapitajmo se

Ako je bakica pokupila opušak s ulice jer joj je apsolutno neprihvatljivo da smeće bude na cesti, ona je dala svoj doprinos ka ostvarivanju jednog lijepog životnog standarda. Nebitno što postoji netko tko je plaćen da to radi i što je upravo ta osoba bila 200 metara iza starice. Što onda mogu ja kao pojedinac napraviti kako bi se standard i kod mene promijenio? Mogu jedino svojim ponašanjem biti primjer. Prema konobarima se odnositi sa poštovanjem, ne raditi smetlaru dodatan posao, niti ikada tražiti profesionalnost (i odgovornost) ondje gdje možemo olakšati drugom živom biću egzitenciju… Zamislite kako bi život bio ljepši kada bi se odnosili prema konobaru tako da on s užitkom kuha vašu kavu. Ta kava sigurno neće biti istog okusa kao ona koju će skuhati sa velikom nedoumicom da li da pljune u tu kavu ili ne.

I dalje zahtijevam profesionalnost i dobro odrađen posao, ali…

Zahtijevam profesionalnost i dalje, ali nikako pod cijenu dehumaniziranja nekog radnika. Kakva god da je situacija, nemam se pravo ponašati prema radniku kao da je on tu sad radi mene. Kao da  sam ja centar njegovog svemira. Volim misliti da se odnosim prema drugima kako bih volio da se oni odnose prema meni. Budimo promjena kakvu želimo vidjeti u drugima, i uljepšajmo si međusobno te proklete ponedjeljke. Hvala! 

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autorima: 

Mi smo Ivan i Filip Novoselac, braća blizanci i treneri All Level Healing™ tehnike. Kroz naš sport (streljaštvo) spoznali smo važnost i primjenjivost mentalnih tehnika, kako u sportu, tako i u životu općenito. Sada tu priču širimo dalje kroz naš blog "Sretna Patka". Pratiti nas možete na Facebook stranici bloga i blogu www.sretnapatka.com!