Tajna rukometaša je u 'lounge baru', sektama i McDonald’su...
U vrhu su više od devet godina, još od 2003. i onog zlata u Portugalu, a opet su impresionirali svijet. Ovo što hrvatski rukometaši igraju u Londonu je - spektakl
To je izgovorio Ulrik Wilbek, izbornik Danske, europskog prvaka. A on zna, već godinama je redovito na suprotnoj klupi. I ako kaže da nikad nismo bili bolji, treba mu vjerovati.
Atlanta, pauza osam godina, Atena, pauza osam godina pa onda London. Rukometaši izgledaju kao da su u stanju nastaviti niz...
Slavku Goluži mnogi nisu vjerovali, i sad vjerojatno još ima skeptika, ali njegova momčad doista izgleda kao društvo koje je spremno nastaviti niz. Zlato u Atlanti, osam godina pauze, zlato u Ateni, osam godina pauze... Jedino logično je, naravno, zlato u Londonu. Pa neka tako i bude.
OK, nisu još ništa napravili, ono najvažnije tek slijedi i jedan loš dan može sve promijeniti. No ova Hrvatska zaista ne djeluje kao da je netko može zaustaviti. Pobjeđuje nepodnošljivom lakoćom, uvjerljivo i autoritativno. Kao da je nešto najnormalnije, primjerice, “razbucati” prvaka Europe s 11 razlike ili dobiti četiri utakmice zaredom s ukupno 36 golova viška.
Doista, sve podsjeća na Atenu. Osim što ni u Ateni nismo izgledali toliko moćno, na trenutke i nedodirljivo, kao u Londonu. Ne, ovo je nešto posebno.
Kao što su posebni i oni. Nije nikakva tajna da su opako dobri, da znaju igrati rukomet. Ali oni su i društvo koje drugi dan u Olimpijskom selu napravi svoj “lounge bar” na balkonu, koje se pohvali da ima sektu. Oni su i momčad koja igra sa smiješkom, razbije protivnika pa ode na večeru u McDonald’s. Eto, u tome je tajna.
