Nije teško za primjetiti da se svake godine broj strip adaptacija u Hollywoodu skoro udvostručuje no, kad i zašto se dogodio taj boom? Sve je počelo sa Supermanom...
Tajice, plaštevi, supermoći... El Dorado modernog Hollywooda
Ovaj tjedan sam se uhvatio teme zbog koje će mi bez ikakve sumnje brojni (ako u Hrvatskoj uopće i ima brojnih) strip fanovi popiti krv, vaditi mast, što već. Nije teško za primijetiti da se svake godine broj strip adaptacija u Hollywoodu gotovo poduplava no, kad i zašto se dogodio taj boom? Ukoliko ću vraćati priču koja je, vjerujte mi, iscrpno duga, najsigurnije je početi s najpoznatijim vanzemaljcem u povijesti stripa, Supermanom.
Bilo je to ranih 80-ih kad sam, mislim prilikom nekog novogodišnjeg filmskog TV maratona, prvi put začuo moćne taktove i danas nezaboravne glazbe Johna Williamsa, dok su mi blještava imena glumačkih legendi Marlona Branda i Genea Hackmana jurila prema očima, a zvijezde su u pozadini proždirale nepregledna svemirska prostranstva. Uslijedila je čarolija dirigirana od strane redatelja Richarda Donnera, oči su mi bile ispunjene suzama radosnicama, gotovo sam i sam lebdio u dnevnom boravku. Stvoren je prvi i dan-danas po mojem skromnom mišljenju jedan od najboljih filmova o superjunacima.
Uslijedio je akcijom još nabijeniji nastavak nakon čega su ne osobito mudri scenaristi uništili Supermana pretjeranim campom i komedijom koja ne bi nasmijala ni najmanje gledatelje. Bilo mi je žao uzaludnog truda neponovljivog Christophera Reevea, no tu je bio kraj te priče.
Kroz 80-e su se na američkoj strip sceni pojavili neki novi autori poput Franka Millera i Alana Moorea koji su zamračili cijelu tu famu sa superjunacima svojim socijalnim angažmanima, odnosno, društveno-političkom kritikom. Superman, Batman i brojni drugi do tad nepobjedivi likovi padali su kao pokošeni pod nemilosrdnim perima tih novih, buntovnih autora. Bilo je vrijeme za neke nove filmske avanture.
Genijalni Batman Tima Burtona
Taj mračni, darkerski ton bio je idealna podloga za nadolazećeg redateljskog wunderkinda Tima Burtona, koji se, kako već svi znate, uhvatio adaptacije jednog od kompleksnijih likova superjunačkog svijeta, Batmana. Stvoren je novi filmski megahit za nadolazeće 90-e. Svi su zaboravili na naivnog i djetinjastog Supermana i svoj naklon pružili šišmišolikom osvetniku. Michael Keaton i Jack Nicholson su visoko podigli ljestvicu. Burton se vratio svojem omiljenom šišmišu već 1992., no mnogi nisu mogli prihvatiti njegov sve mračniji ton sa sve čudnijim negativcima. Osobno, mislim da je napravio čudesno dobar posao.
U to vrijeme nije bilo nikakvih naznaka da će se neki od hollywoodskih studija uhvatiti novih adaptacija već su 'mudraci' iz Warnera odlučili uništiti i serijal o Batmanu angažiravši Joela Schumachera koji je mračnog osvetnika vratio u naivne 60-e te ga obojao svim koloritom neukusnih boja i postavio kao dadilju balavom Robinu. Bravo Warnerovci! Uništili ste svoju zlatnu koku.
Lutalo se tih 90-ih, bilo je kojekakvih strip adaptacija, no nitko se nije usudio ponovno dirnuti one najpoznatije 'junačine'. Strip i film fanovi su se srećom mogli radovati adaptacijama onih široj publici manje poznatih, ali svakako zanimljivih likova poput tragično ubijenog rokera Erica Dravena u gotičkom stilu snimljenoj 'Vrani' (1994) ili poluvampiru osvetniku 'Bladeu' (1998). Stigao je novi milenij, a s njim i superjunački filmski boom koji je do danas stvorio nepregledna brda zelenih novčanica hollywoodskim moćnicima.
'X-Men' revolucija
Te 2000. dogodio se veliki obrat. Čelnici Fox studija su za redatelja novog filma o superjunacima odlučili angažirati autora. Da, dobro ste pročitali, ne plaćenika, štancera, poslušnog redateljskog psića već pravog, mladog, talentiranog autora. Njegovo je ime Bryan Singer, a njegova visokobudžetna vizija zvala se 'X-Men'. Napokon! I strip i film fanovi su klicali od zadovoljstva, snimljena je visokobudžetna adaptacija dostojna njihovih idola.
Uslijedili su nastavci, a potom i šarolik, ali zabavan Sam Raimov 'Spider-Man' (2002). Milijuni su počeli ubrzano curiti, slijevati se u potocima po kinoblagajnama diljem majčice nam Zemlje. Počele su i sve glasnije kritike - koji valjaju, koji ne. Oni koji nisu okrenuli bezobrazne svote novca bili su brzo zaboravljeni i napušteni (npr. 'Fantastic 4').
Dok je moćni strip izdavač 'Marvel' kovao plan o otkupljivanju prava na 'svoje' superjunake i osnivanje vlastitog filmskog studija, njihov studijski rival 'DC Comics' je na filmsko tržište izbacio svog starog aduta Batmana ogrnutog u potpuno novo ruho (žargonski rečeno), kreirano od strane genijalnog redatelja Christophera Nolana. 2005. je stvoren novi Batman. Batman kao lik sad već neponovljive filmske trilogije.
Dominacija Marvela
S druge strane, Marvel je započeo sa svojim masterplanom koji je kroz 'solo' filmove o 'Iron-Manu', 'Thoru' i 'Kapetanu Americi' kulminirao 'Osvetnicima', trećim najgledanijim filmom svih vremena. Bilo je jasno da je to to. Ulozi su skočili i adaptacije su počele prštati na sve strane. I to u tolikoj mjeri da su vijesti o njima postale svakodnevne. Kristalno mi je jasno zašto - takve zlatne koke se ne puštaju lako, barem ne dok lova curi. No nisu li malo pretjerali?
Osobno ih pratim, no ne više sa zanosom onog dječaka iz 80-ih već sa sve većom dozom skepticizma. Zašto? Možda se varam, ali taj svijet na kojem su rasli uglavnom američki klinci nije u potpunosti moj svijet. Ja sam naviknuo na sarkazam Alana Forda, na moćnog Zagora ili sulude avanture Poručnika Blueberrya. Ovo što nam Amerikanci prodaju, nakon kratkog vremena i početnog oduševljenja sve više nalikuje jedno na drugo (čast iznimkama, naravno).
Tek što je u našim kinima završilo prikazivanje novog nastavka 'Kapetana Amerike' već je stigao novi 'Spider-Man', a za njim i 'X-Meni' pa 'Čuvari Galaksije' itd, itd, itd. Jel' vam sad jasnije zašto?