Umjesto da uhićenje rumunjskog biznismena koristi kao potvrdu da je odustajanje od prodaje HŽ Carga bilo ispravno, Milanović se treba zapitati s kim se pregovaralo.
Bizarno je izgledala uvodna scena s današnje sjednice Vlade.
Ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić izvijestio je kako je hrvatska strana odustala od prodaje 75 posto HŽ Carga rumunjskoj Grampet grupi, i to zato što "nisu ispunjeni traženi uvjeti".
Da bi premijer Zoran Milanović na to odmah dometnuo: "Inače, šef Grampet grupe jučer je uhićen u Rumunjskoj - zbog nečega".
Navodno zbog sumnje u davanje mita od tri milijuna eura.
Kako je zvučala ta Milanovićeva upadica? Kao likovanje što je Vlada s pravom odustala od prodaje HŽ Carga jedinom zainteresiranom kupcu? Kao olakšanje što tim Rumunjima ipak nisu prodali HŽ Cargo, a bili su tako blizu?
Ili jednostavno kao još jedan lakonski i neprimjereni komentar?
Spas u zadnji čas
Hajdaševo ministarstvo je prije šest dana objavilo da prekida pregovore s Grampet grupom jer je tijekom pregovora došlo do značajnijih odstupanja od uvjeta iz obvezujuće ponude za kupnju 75-postotnog udjela u HŽ Cargu.
Nije se spominjala nikakva sumnja u korupciju, nije se aludiralo ni na kakvo bježanje od sumnjivih ponuđača, nisu se slale čak ni medijske najave da bi hrvatska strana možda ipak preventivno pobjegla od ulagača na kojeg su prije nekoliko mjeseci upozoravali neki domaći mediji.
Policija je uhitila Gruiju Stoicu, predsjednika uprave Grampet grupe, zato što se nije odazvao na saslušanje u vezi optužbi za namještanje javnog natječaja, što znači da te optužbe nisu od sinoć.
Sumnje u njegovo poslovanje u javnosti su se vukle već neko vrijeme.
Što da je sklopljen posao?
Pa ipak, Vlada je sve do nedavno ozbiljno pregovarala s njegovom tvrtkom o prodaji HŽ Carga i odustala samo zato što su Rumunji mijenjali uvjete. Ali što bi bilo da su ih prihvatili? Da je nakon godinu dana pregovora sklopljen posao?
Bi li i u tom slučaju Milanović tako lakonski, kao usput, konstatirao: "Inače, predsjednik uprave im jučer uhićen"? Kao da time želi potvrditi ispravnost odluke o odustajanju od prodaje HŽ Carga, premda je ta prodaja bila opasno blizu realizacije.
Međutim, premijer ne smije biti previše ležeran. Više bi trebao biti zabrinut zbog činjenice da su pregovori s Grampet grupom došli toliko daleko, a da su otišli još korak dalje Vlada bi se teško osramotila.
Ili možda ne bi?
Upozorenje ulagačima
Naime, ovaj slučaj Grampet grupe sugerira kako Hrvatska s ovakvim kreditnim rejtingom, ovakvim stanjem gospodarstva, ovakvom poslovnom klimom, poreznom politikom i imidžem među investitorima, a pogotovo s ovakvim korupcijskim nasljeđem, ne može biti privlačna ni jednom iole ozbiljnijem ulagaču.
Ako ništa drugo, onda barem onom tko se neće naći pod optužbama za davanje mita.
Upravo takvima Hrvatska zvuči kao idealna sredina za poslovanje, u takvim se uvjetima oni najbolje snalaze.
Zato Milanović ne bi smio likovati zbog uhićenja čovjeka s kojim su donedavno pregovarali, jer to nije bila potvrda ispravnosti Vladina poteza, već puka sreća da su Rumunji navodno pokušali izigrati već ugovorene uvjete prodaje.
A Hajdaš Dončić bi trebao malo više pažnje posvetiti onome to će se događati u Zračnoj luci Pleso, gdje se od realizacije natječaja i davanja posla francuskim ulagačima na više mjesta upozorava kako tu ima mnogo prostora za sumnju u prave namjere, u solventnost tog konzorcija i budućnost cijelog projekta.
Opasan paradoks
Zapravo, a u tome leži opasan paradoks, što Hrvatska više vapi za investicijama, to mora više voditi računa o tome s kakvim investitorima ima posla. Što se više trudi prodati devastirane državne tvrtke, to mora više paziti na to tko ih je spreman takve kupiti. Kao i na što je sve spremna kako bi ih utrapila nekome. Bilo kome.
U ovom slučaju u posljednji trenutak odustalo se od onoga što se moglo pretvoriti u veliku sramotu, ali svejedno oporba postavlja pitanja o kakvom se aranžmanu tu zapravo radilo, s kim i za čiji račun.
Aktualizira temu netransparentnih natječaja, pregovora koji se vode daleko od očiju javnosti, sumnjivih predstečajnih nagodbi, neravnopravnih uvjeta za ponuđače na natječaju, mijenjanja uvjeta tijekom pregovora i tome slično. Sve to šalje lošu poruku u poslovni svijet, a takva poruka privlačno zvuči samo kod ovakvih ulagača kao što je rumunjski biznismen pod optužbom za davanje mita.
Stoga Milanović ne smije ni likovati, niti pokazivati olakšanje zbog uhićenja rumunjskog biznismena. Prije bi se trebao zabrinuti nad činjenicom tko se sve javlja i tko će se tek javljati na natječaje za kupnju državnih tvrtki i državne imovine.
A onda voditi računa i o kompetentnosti svojih vlastitih ministara.
