Glupost je tvrdnja da nisu dovoljno željeli. Nisu bili dovoljno dobri, ali željeli jesu. Ovakve pobjede su najslađe, ali bit će lakše kad ne bude lasera, uvreda i ozljeda
Slavko je zaplakao jer je znao: Nikad više ovako lijepe šanse
Negdje u hodnicima beogradske Arene, utakmica je završila prije minutu ili dvije, dva tipa su se grlila. S osmijesima, to u ovom slučaju više nije ni figura, od uha do uha. Neizmjerna sreća. Nije ih bilo lako gledati, slavili su finale, a ja sam gledao u pod. I razmišljao o tom nekakvom proklestvu europskih prvenstava. Nikako da se to zlato smjesti na prsima hrvatskim rukometaša. Sjetio sam se i Slovenije 2004., i tad su nas u polufinalu unesrećili domaćini, ovoga puta još je nekako bolnije. Valjda zato što bi pobjeda djelovala još slađe.
Igrači su pokraj novinara prošli pognutih glava, ali nije ih bilo teško razumijeti. Mnogi su se odlučili "braniti šutnjom". I Domagoj Duvnjak, između ostalih. No taj je dečko prefin da bi samo tako otišao. Vratio se nakon pola minute, gotovo skrušen:
- Oprosti što sam samo prošao... Reci što te zanima.
Pitanje, priznajem, nije bilo posebno pametno.
- Razočaran sam, jako razočaran - rekao je.
A nije ni trebao, čitalo mu se iz očiju. Čuo sam poslije neke zamjerke na račun igrača, čitao neke analize, ali priličnom glupom mi se učinila procjena: "Nisu dovoljno željeli!" Jesu, željeli su, itekako su željeli, jasno se to vidi u svakom razgovoru s bilo kojim našim reprezentativcem ovih dana, no takav je sport. Ti želiš, onaj drugi želi, a netko na kraju mora izgubiti. Ovoga puta to smo bili mi, vjerojatno bi na bilo kojoj drugoj zemljopisnoj širini bilo drugačije. Svjesni su toga i domaći navijači, kolege...
- Ovo je za nas kao san. I, realno, znam da sljedećih deset godina možemo zaboraviti na bilo kakvu medalju.
Tako je govorio jedan od njih, svjestan da je domaći teren Srbima presudna prednost, malo nakon što smo vidjeli suze u očima Slavka Goluže. Da, suze, čovjek je zaista zaplakao. Na sekundu, doduše, brzo je uspio donekle doći sebi, ali vidjelo se koliko mu znači. Stalno je spominjao naše ljude, one koji nisu mogli doći u dvoranu, one koji su mu slali poruke podrške... I borio se sa suzama. Laser mu je stalno bio u očima, onaj neidentificirani predmet proletio mu je pokraj glave i završio u oku Žarka Šešuma. Neki spominju bocu vode, drugi strelicu za pikado, treći kovanicu... U svakom slučaju, trebalo je biti u dvorani da se doživi ta atmosfera. Grči ti se želudac od te neke energije čak i kad si na tribini, možete misliti kako je bilo igrati. Dobro, prave frajere to samo još više napali, da im dodatnu snagu, tu se možda mogu tražiti zamjerke, ali ovo je bila utakmica koju teško možeš dobiti. Borba protiv protivnika, lasera, predmeta iz gledališta, možda čak i sudaca. Ne treba se vaditi na to, ni slučajno, ali lijepo je rekao Igor Vori:
- Umrtvili su nas onim svojim napadima od po dvije minute. Pa toga nema nigdje na svijetu.
Hrvatska je gorjela od želje, reprezentacija i nacija, ali razočaranja ne bi smjelo biti. Barem ne prevelikog. Znate zašto? Ne? Zna opet Igor Vori.
- Eh, da mi je netko ponudio polufinale prije EP-a. Bio bih oduševljen.
A opet, on nije navijač. Onaj koji uvijek želi najviše, koji je oduševljen samo kad su naši sportaši na vrhu. I zato valjda noć nakon utakmice nije bila zalivena promilima ni što se tiče hrvatskog društva u Beogradu. Sjeli smo, popili pivo, pozdravili se i otišli na spavanje. Nije još gotovo, slijedi i borba za broncu, ali nije teško ni razumijeti izbornikove suze. Šansa je bila fenomenalna, jer dobro Slavko kaže:
- Tko zna kad ćemo opet imati priliku igrati ovakvu utakmicu...
Ovakvu vjerojatno nikad više, ali to možda i ne mora biti loše. Lakše je bez grča u želucu, bez lasera u očima i strelica za pikado na terenu. Iako, takve pobjede su najslađe.