Skansijev poučak: Pohvalimo se prijevarama i katastrofama!

Netko je negdje jedanput rekao: "Davor Šuker je brand!" I šokirao sve one koji se smatraju normalnima. Ne zato što Šuker zapravo nije brand, za njega se zna, on je i danas faca gdje god se pojavi, možda doista i jest brand. Šokirao je zato što je taj netko - Davor Šuker. Nitko te ne može voljeti više nego ti sam sebe, kaže stara narodna... Velik igrač, igračina zapravo, ali i tip koji je u samo nekoliko mjeseci suradnje s Vlatkom Markovićem i kompanjonima uspio srušiti dobar dio ugleda kojeg je imao. Nepovratno? Da, možda i nepovratno...

No Davor Šuker, sviđala se nekome njegova prepotencija "na entu" ili ne, ime je koje se dobrim dijelom može smatrati hrvatskim sportskim brandom. On, Goran Ivanišević, Zvone Boban, Dražen Petrović, Toni Kukoč, Janica Kostelić, njen brat Ivica, Blanka Vlašić... Oni su briljirali na travnjacima, parketima, stazama i zaletištima, oni su promovirali Hrvatsku bolje nego bilo koji ministar, zastupnik, gospodarstvenik ili književnik. I oni se, u određenom smislu, doista mogu nazvati brandovima.

A tako nešto traži, koliko sam shvatio, i Petar Skansi. Izbornik iz Barcelone, autor prikrivenog smješka nakon zakucavanja Franje Arapovića u finalu s Dream Teamom i novi pomoćnik ministra Jovanovića. Zadužen za sport. U tome je, kažu, dobar.

- Grupa meritornih ljudi mora sjesti i odrediti koji su sportovi zanimljivi za promociju Hrvatske. Sve ostalo je samo rasipanje novca - predstavio je Skansi svoju viziju.

Ako je tako, krenula je potraga za brandovima novoga doba. Za onima koji će promovirati Hrvatsku. Dodao je Skansi i ovo:

- Ako mislimo da ćemo ratovati svakih pet ili deset godina, onda su to streljaštvo i borilački sportovi.

Ratovati valjda nećemo, dakle streljaštvo i borilački sportovi otpadaju. Bob nam nije baš nešto, koliko god se onaj Šola trudio, u curlingu smo tek u počecima, ni hokej neće baš postati brand, Medveščaku unatoč. Neće ni odbojka, ona je u rasulu, tenis je više stvar privatnog ulaganja, a vaterpolo teško može ponuditi brandove. Tu nekako ne vidim ni sinkronizirano plivanje, boćanje, pljuvanje u dalj ili kamena s ramena. I sve se bojim da nam preostaje nogomet, rukomet i, pazite sad, košarka. Skansijeva košarka...

Samo, tu imamo jedan problem. Nemamo više Šukera ni Bobana, barem ne na terenu, u dresu, a nemamo ni Dražena i Kukoča. Nemamo ni Prosinečkog i Bokšića, nemamo ni Rađu i Stojka. Dražen nas gleda s nebesa, a ostali su danas penzioneri i na stvari gledaju iz ponešto drugačijeg kuta. Iz kauča.

Ali zato imamo, čast iznimkama, prosječne nogometaše, dubok mulja u kojem grca nogomet u Hrvata, imamo prijevare, namještanje utakmica, podmićivanja sudaca, vodeće ljude saveza iza rešetaka i očajnu ligu. Ili, dodamo li perspektivi gledanja košarkašku loptu, imamo autokratski i krajnje neuspješno vođen savez, uglavnom ispodprosječne košarkaše, sramoćenje u europskim natjecanjima, klubove na rubu bankrota i Joku Vrankovića na mjestu izbornika. I, analogno tome, 346. mjesto na Europskom prvenstvu. Rukomet? On će, bojim se, na ovoj razini postojati samo dok Ivano Balić bude igrao. Bit će i nakon njega sjajnih igrača, ali za biti "ono nešto" u sportu koji nije nogomet ili košarka, moraš imati i više od igračke kvalitete. Karizmu, šarm, dozu posebnosti. Ivano to ima, ostali baš i ne.

Hoćemo pojedinačno? Luka Modrić je odličan, za njega se zna, o njemu se priča. Ali baš da je brand, i nije. Njega proglase 14. najboljim razigravačem u svijetu, a nisam baš siguran da je Šuker u svoje vrijeme bio 14. najbolji napadač u svijetu. Ne, bio je puno više. A Luka je daleko iznad ostalih. Košarka pojedinačno? Ljudi, budimo ozbiljni...

Gospodine Skansi, jeste li sigurni da želite da svijetu kažemo: "Evo, ovo je sve što imamo, ništa drugo nije važno." Niste? Nismo ni mi. A od svih brandova iz uvoda ostali su nam samo Ivica i Blanka. Pa ćemo, valjda, sve gurnuti u skijanje i skok u vis. Ulagati, razvijati, predstavljati se svijetu. Samo, opet se ukazuje problem. Što kad Ivica, 32-godišnjak, završi karijeru? Što ako programirana Janičina nasljednica, 15-godišnja Saša Tršinski, nikad ne osvoji ni bod u Svjetskom kupu? U tom slučaju, ispada da baš i nemamo neke argumente za izabiranje sporta koji će nas osobito dobro predstavljati u svijetu. Hm, a da možda promijenimo ideju? Ajde, gospodine Skansi, zavirite u onaj čuveni Plan 21, možda tamo piše nešto bolje. Iako, ako ćemo se u to uzdati...