Koja bi bila prava milenijska fotografija hrvatskih sindikata, umjesto ove sletovske na Praznik rada? Koja bi fotka najbolje opisala njihovo djelovanje i borbu za radnike?
Prvo, zašto milenijska fotografija, a ne Happy spot?
A onda, kakva bi to milenijska fotografija najbolje pristajala hrvatskim sindikatima?
Prvosvibanjsku paradu hrvatski sindikati ovjekovječili su kolektivnim "selfiejem". Tri osmice formirane od sudionika povorke, baš kao u komunističkom sletu, minus Najdraži vođa i minus Nosač štafete.
Tri osmice trebale su simbolizirati osam sati rada, osam sati spavanja i osam sati viška vremena. Njima su ustali protiv izmjena Zakona o radu, protiv onoga što smatraju udarom Vlade na standard radnog čovjeka i zaposlenika, da bi na kraju dali crveni karton premijeru i Vladi.
I pojeli grah u Maksimiru.
Eto, to je bila Milenijska fotografija. U tri boje bojana.
Sindikalni folklor
I to je u redu. Sindikalna scena u Hrvatskoj uglavnom se svela na folklor, pa je ovakvo poziranje sasvim prikladno. Ali, zašto su sindikati upravo ovaj motiv odabrali za milenijsku, dakle tisućljetnu, dakle fotografiju za čitavu vječnost? Za fotografiju koja će ostati u vremenskoj kapsuli naraštajima koji dolaze. Odnosno, još nisu otišli.
Probajmo zamisliti kako bi mogla izgledati prava milenijska fotografija hrvatskih sindikata, neka slika koja ih najbolje opisuje.
Jedna bi svakako mogla biti ona s prosvjeda 1998. godine, zabilježena objektivnom fotografa Novog lista i nagrađena nagradom Hrvatskog novinarskog društva. Tri kordona specijalne policije blokira prodor sindikalne povorke prema Trgu bana Jelačića.
Druga bi mogla biti kako sindikati tradicionalno dijele grah i šalju dramatične poruke s govornice na livadi.
Treći prijedlog, sindikati nasmiješeni izlaze sa sastanaka u Banskim dvorima, nakon što su Ivo Sanader, a kasnije Jadranka Kosor, godinama kupovali njihovu šutnju, a s druge strane potkradali i uništavali čitavu zemlju.
Četvrta bi mogla biti ona sa Severinom.
Peta, fotka na kojoj skupljaju potpise za referendum protiv Zakona o radu, pa kad ih je HDZ preveslao, odustali od referenduma i nastavili održavati presice.
Šesta bi bila neka s press konferencije.
Tri žuta kartona
Sedma bi pak, mogla biti ona na kojoj dijele Vladi žute kartone. Kao Graham Poll svojedobno Joeu Šimuniću, tri na jednoj utakmici. I nikome ništa.
A osma, ne zaboravimo ni to, mogla bi biti ona na kojoj sindikati daju podršku nekoj od političkih opcija. Kao što su nedavno iz naftalina izvukli Ljubu Jurčića.
Ne bi li svaka od predloženih motiva govorila puno više od djelovanju hrvatskih sindikata? Iz godine u godinu je sve gore, sve više radnika ostaje bez posla, donose se sve lošiji zakoni ili se oni dobri uopće ne provode, a sindikati su odlučili krenuti od prapočetka: tri osmice na Radničkoj cesti.
I jasno, crveni karton Vladi.
Ta drastična kazna premijera Milanovića možda bi još i pogodila, kad ne bi trenutno bio preokupiran planovima kako da se preko Nade Čavlović Smiljanec riješi Slavka Linića, a da ga Linić pritom ne povuče za sobom.
Ako netko još nije shvatio, on igra u Bundesligi, a tamo se premijer ne mora obazirati na žute i crvene kartone. On diktira svoja pravila.
To je podjela uloga
"Ne znam koji je 1. maj prošao bez crvenog kartona bilo kojoj Vladi i zahtjeva za prijevremenim izborima", komentirao je jučer Milanović. "To je podjela uloga".
Dakle, folklor.
Na to su se, ukratko, u jednom kliku foto-aparata, sveli hrvatski sindikati. Prvomajski grah, milenijska fotografija, žuti i crveni kartoni, visoki i dragi gosti na maksimirskoj fešti, pokoja teška riječ i bombastična parola, prijetnje na koje se nitko ne obazire.
Od prave milenijske fotke s policijskim kordonom došli su do milenijske fotke s tri osmice trobojnice. Koje savršno simboliziraju ulogu sindikata u hrvatskom društvu. Ajmo ukrug pa sve ispočetka.
Nažalost, dok se oni zabavljaju s tri osmice, država je otišla u tri...
