Ivi Josipoviću jako je stalo do toga da se ljudi smiju njegovim vicevima. Sinoć mu je to konačno uspjelo. Međutim, od njegovih viceva puno je zabavnija njegova politika
Cijeli amfiteatar Doma mladih u Splitu sinoć se orio od smijeha na predsjednikov stari vic o papi i policajcu. A zapravo o Karamarku. "Govorili su neki moji protukandidati u kampanji da ne znam ispričati vic, što je bio i ujedno jedan od najvažnijih argumenata zašto ne glasati za mene", našalio se Josipović i ničim izazvan pobrao još jedan aplauz.
Naprosto ga je išlo.
Čak i bolje nego u predsjedničkoj kampanji kad ga je jako zapeklo što ga zovu "kuhana noga", pa je požurio novinarima ispričati vic o brdu i profesoru: "Koja je razlika između profesora i brda? Što idete bliže brdu ono je veće i veće, a kod profesora je upravo obratno".
Nikome to nije bilo jasno pa ga je ispričao još par puta. A onda odustao i prešao na vic o Muji i žabici.
Puno je smiješnija bila njegova predizborna parola o Novoj pravednosti. E to je bio vrhunski vic.
Smijanje obavezno
Ali eto, Josipović je danas predsjednik pa su i njegovi tri godine stari vicevi s bradom, s bivšim papom i bivšim ministrom, odmah smiješniji. Smijanje je obavezno.
Ipak, Josipović je u pravu, njegovi "vicmaherski" kapaciteti prilično su podcijenjeni u javnosti. Zapravo, kad se malo bolje pogleda, cijeli njegov mandat bio je obilježen vicevima, šalama i pošalicama.
Uzmimo, primjerice, onu najavu iz svečane prisege da se "u borbi za pravdu nikada neće umoriti". Ili onu da "hrabrost pobjeđuje svaku nepravdu". Ili još bolje, da će biti "zapreka svakoj diskriminaciji".
To je izjavio prije referenduma o braku, o kojem se dugo nije oglašavao pa onda na dan glasanja samo rekao da je to diskriminacija kojoj se on protivi, ali da nikakvu zapreku trenutno ne može smisliti. Njegov glas je valjda dovoljna zapreka.
Bilo je to da umreš od smijeha. Vjerojatno se i sam predsjednik smijao tom vicu zajedno sa svojim savjetnikom za vjerska pitanja, predstavnikom Opusa Dei, Stjepom Bartulicom.
Siđi do rijeke
Ili, sjetimo se onog vica o aktivnoj borbi protiv korupcije i nepravde: "Treba sjesti na obalu rijeke i čekati, pa ako si dovoljno strpljiv, voda će prije ili kasnije donijeti leš tvoga neprijatelja".
Ili vica o Mladenu Bajiću: "Nije smio ranije kukuriknuti da ne završi u loncu".
Ili vica o Saši Perkoviću: "Nikada nisam sa svojim savjetnikom za nacionalnu sigurnost razgovarao o izručenju njegova oca Josipa Perkovića".
Ili onog vica o uvođenju dvojezičnosti u Vukovar: "Ako ne postoji želja da se ustavni zakon poštuje, onda zakon treba mijenjati".
Ili ono kad je radnicama Kamenskog odnio polovnu "singericu", a za sebe rekao da je "dobri duh" hrvatske politike. Ili kad se pravdao za aferu "Zlatica" i za aferu "ZAMP". Ili kad je osnivao Vijeća za socijalnu pravdu, kad je rekao da je Plan 21 mrtav, pa da s Karamarkom komunicira bolje nego s Milanovićem, kao i ono kad se u Sarajevu ispričao zbog hrvatske politike u BiH, pa po povratku u Zagreb rekao da nije pritom mislio na Franju Tuđmana.
Suze su frcale od smijeha.
A mislili smo da je Stipe Mesić neprikosnoveni vicmaher.
Vicevi s bradom
Sinoćnji Josipovićev vic nije bio toliko smiješan, koliko poseban po nekoliko stvari. Prvo, ogradio se da to nije vic o papi, nego o policajcu. Njemu se možemo smijati. Drugo, govorio je o bivšem papi, da netko ne bi povukao krive paralele. Treće, spomenuo je čak i bivšu premijerku, a i sebe je nekako ugurao u vic. I četvrto, ono najbolje, spomenuo je Karamarka kao ministra policije.
Dobra fora. Ali bila bi još bolja da je aktualna. Da je ministar Ranko Ostojić, premijer Milanović, a papa Franjo. Policajac bi ionako ostao isti. Samo, bi li onda bilo jednako smiješno? Sigurno bi, predsjednički vicevi su uvijek smiješni.
Nažalost, od Josipovićevih viceva još uvijek je zabavnija njegova politika.
