Prestati preživljavati i početi živjeti – što nam je činiti?

Nekoć davno živjeli smo u svijetu u kojem je pitanje opstanka bilo gotovo pa svakodnevica. Nismo imali krov nad glavom, bili smo izloženi vremenskim neprilikama, teško smo predviđali kakav dan nas čeka i hoćemo li naići na grabežljivca, s kojim imamo par trenutaka na raspolaganju da se spasimo – ili ne. Živjeli smo u uvjetima stalne fizičke ugroženosti, gdje je ponekad milisekunda bila ključna za opstanak. Ono što nas je tad održalo na životu, bile su naše strategije preživljavanja. 

Strategije preživljavanja

Na prvi znak opasnosti, u našem tijelu događala se bujica biokemijskih reakcija. Strah bi se pojavio u djeliću sekunde, toliko snažan da bi pokrenuo cijelo tijelo i mobilizirao sve naše unutarnje snage. Ne bismo stigli ni promisliti što se događa, a naše tijelo je već reagiralo. Borilo se i napadalo natrag. Ili bismo trčali i bježali koliko nas noge nose. Ili bismo se jednostavno zaustavili, postali toliko mirni, čekajući da prijetnja prođe. Boriti se, Pobjeći ili Ukopati se (eng. Fight, Flight, Freeze), bile su naše ulaznice za život u trenucima krize. 

Strategije napretka

Međutim, s vremenom smo, uz one za preživljavanje, otkrili i neke druge strategije koje nosimo u sebi. Krenuli smo razmišljati unaprijed što bi se moglo dogoditi i, u skladu s tim, planirati naše djelovanje. Međusobno smo se udružili, kako bi zajednički bili snažniji. Podržavali smo se i oslanjali jedni na druge. Smišljali smo načine kako stvoriti bolju okolinu, u kojoj možemo mirnije živjeti, zajednički graditi, napredovati i održati se, bez svakodnevnog razmišljanja o egzistenciji. Bili smo konstruktivni, kreativni, uporni i strpljivi, te smo malo po malo, stvorili neki sasvim novi svijet. 

Rezultat toga je da danas znamo napraviti nevjerojatne građevine koje svojom čvrstinom stoljećima odolijevaju vremenskim neprilikama. Ne moramo se brinuti o hladnoći. Dresiramo životinje, znajući da pritom nećemo postati plijen. Životni vijek čovjeka smo drastično povećali. Skačemo slobodnim padom s ruba svemira. Svijet se promijenio – mi smo ga promijenili. Ipak, unatoč nevjerojatnom napretku, i dalje se (pre)često ponašamo kao pračovjek. 

Našim angažmanom svijet je evoluirao – jesmo li i mi?

Nekoć smo opravdano strahovali od fizičkih opasnosti, koje su realno ugrožavale naš opstanak, te smo se s pravom ponašali kao da je pitanje života ili smrti. No, danas isto nastavljamo raditi i u situacijama koje nas ni na koji način fizički ne ugrožavaju. U „novim“ vrstama krize – društvenoj, ekonomskoj, poslovnoj, timskoj, suradničkoj, obiteljskoj, partnerskoj – mi se ponašamo na „stari“ način. Napadamo, bježimo ili uopće ne reagiramo. Naše strategije preživljavanja, nekoć ključ opstanka, danas su postale naše najveće ograničenje i naš najveći neprijatelj. 

Kako to izgleda u praksi? 

Politička scena, koja predstavlja društveno vodstvo, nerijetko je ispunjena agresivnom komunikacijom, međusobnim optuživanjem, prebacivanjem i bježanjem od odgovornosti, ne dijeljenjem informacija, nadmudrivanjem, traženjem načina kako pobijediti ili pak popuštanjem pred tuđim prijetnjama. Nažalost, vrlo slično često možemo primijetiti u organizacijama i timovima. A možda je najteže prihvatiti da ponekad ništa bolji nismo ni u obiteljskom okruženju. 

Kao i milijardama godina prije, u pozadini takvih reakcija ponovo se krije ista emocija – strah. No, više nije riječ o strahu za vlastiti život, već strahu od toga da ćemo biti odbačeni ili ismijani, da nećemo uspjeti, da nas neće poštivati, da ćemo biti povrijeđeni, da smo lošiji od drugih. I kad se taj strah javi, aktiviraju se naše strategije preživljavanja, tijelo se u trenutku mobilizira, te napadamo, povlačimo se, ili se jednostavno „ukopamo“, čekajući da situacija prođe. Paradoksalno je što nas upravo takav način reagiranja dovodi u još dublju krizu, međusobno otuđivanje i nezadovoljstvo. 

Kako prestati preživljavati i početi živjeti?

Napad, obrana i izbjegavanje opasnosti su u prošlosti bili od vitalne važnosti kako bismo opstali, a i danas nam pomažu kad se uistinu nađemo u životnoj opasnosti. No, vrijeme je da se (pod)sjetimo da unutar sebe nosimo i druge strategije – strategije življenja, kreiranja i napretka. Nekoć davno, upravo one su bile te koje su nas izvukle iz života punog nesigurnosti i opasnosti. Već tada smo znali što vodi ka boljitku, no kao da to stalno zaboravljamo. 

Aktiviranje strategija napretka nam je opet nužno potrebno – ovaj put ne da ovladamo svijetom, već našim unutarnjim strahovima, koji nas danas ograničavaju da živimo punim plućima, napredujući zajedno. Zato se podsjetimo još jednom što nas je u davnoj prošlosti dovelo do kvalitetnijeg života:

Zamislite da svaki put kad se nađemo u krizi – partnerskoj, obiteljskoj, timskoj, organizacijskoj, ekonomskoj,  društvenoj – prvo zastanemo i podsjetimo se na ovih 7 ključnih strategija. I zamislite da zatim krenemo djelovati imajući na umu upravo njih. I da to svi radimo. Zvuči utopijski? Možda. No, vi možete krenuti od svog svijeta i za početak učiniti njega svijetom napretka. A vjerujte mi, mnogi će vam se vrlo uskoro htjeti pridružiti. Jer svi želimo ne samo preživljavati – već živjeti.   

O autorici

Martina Trboglav, profesorica psihologije, radi kao viši konzultant u Ramiru, tvrtci koja se bavi organizacijskim razvojem i razvojem ljudskih potencijala. Certificirani je NLP trener, HNLP trener i NLP coach, hipnoterapeut te voditelj Ramiro Leadership NLP Academy. Specijalizirala se za područja komunikacijskih vještina, leadership, upravljanje promjenama i kreativnost. S entuzijazmom radi s organizacijama i pojedincima pomažući im osvijestiti svoje mogućnosti i razviti sve vještine potrebne za ostvarenje željenih ciljeva te kvalitetan i ispunjen život.