Inače u životu, a to prenosim i na tekstove, nastupam sa stajališta nekakvog davatelja savjeta. U principu uvijek mislim da znam što bi trebalo raditi i što je ispravno. A za današnju temu apsolutno ne mogu tvrditi da je ispravna i točna. I apsolutno ću se složiti sa svima koji mi dokažu da sam u krivu.

Cijela filozofija teksta bazirana je isključivo na mom životu i uvjerenja sam da ta filozofija ima nekog smisla, ali... Dakle, glavna misao je ta da život ne možeš ´pogoditi´ iz prvog pokušaja. Uvijek sam se divio onima koji već u osnovnoj školi znaju što će raditi cijeli život, jednostavno nemaju nikakvih dvojbi, cijeli život je isplaniran. I često im se upravo taj plan i ispuni. Oni su zadovoljni ljudi.

Na takve sam naišao ekstremno malo puta. Puno puta više nailazim na ljude koji u principu apsolutno nemaju pojma što žele. Danas je takvih sve više i više. I nekako se i dalje ta neodlučnost ne prihvaća kao nešto normalno i prihvatljivo jer ˝ja sam u tvojim godinama već imao osamsto trideset šest godina staža..˝ i slične priče. I onda se onaj koji je sam po sebi izgubljen dodatno izgubi jer mora slijediti nekakav put koji je logičan.

Kad si mlad uvjeren si da si najpametniji na svijetu i apsolutno nisi svjestan da si ekstremno glup. I to ne glup po količini informacija i znanja koje kolaju tvojim mozgom, već glup jer ti jednostavno manjka iskustva.

Manjak iskustva je gadna stvar. Ali da bi došao do iskustva moraš napraviti i niz grešaka. Jer iz grešaka se uči, a iskustvo je niz naučenih stvari koje si kroz život iskusio na vlastitoj koži. Od nas se praktički očekuje da već sa 14 godina znamo što želimo biti u životu. Znam da su nekad s 14 godina ljudi već plovili i zarađivali za obitelj, ali nekad je prošlo – prohujalo s vihorom.

Današnja djeca, današnji mi jednostavno nismo takvi. Nije li nevjerojatan pritisak s 14 godina odlučiti što ćeš raditi, tj. što će te definirati do kraja života? Onda odeš u gimnaziju da si kupiš još 4 godine. Sad si već zreliji, puno više razmišljaš. Frende, punoljetan si. To je to. Idem ja na fakultet, solo život. Samostalan sam. I sve te divne priče koje pričaš i uvjeravaš samog sebe samo kako bi ušao u svijet odraslih i malo pobjegao od staraca jer oni tebi više ne trebaju.

Ok, treba ti njihova lova, podrška, sigurnost, ali možeš izaći van i bit do kad hoćeš. To je život. Ja sam recimo upisao Pravni fakultet. Ono, razmišljanje mi je bilo da mogu puno srat pa bi sigurno bio dobar odvjetnik. I nisam bio toliko loš. Student, ne odvjetnik. Kad god sam imao volje učiti, prošao bi ispit. Problem je što se vrlo brzo više nisam vidio u tome, a nisam se mogao prisiliti na onu ˝završi, imat ćeš papir pa radi što hoćeš poslije u životu.˝

Sačekao sam 3 godine prije nego sam krenuo istraživati. Faks je bio tu kao neki osigurač da kao zadovoljiš sve oko sebe i svačija očekivanja, a zapravo me život odveo na sto drugih strana. Krenulo je s pisanjem. Naravno da sam bio uvjeren da ću ja biti najpoznatiji kolumnist ovih prostora, a u ono vrijeme sam bio totalno zaluđen politikom pa sam razmišljao postati i revolucionar. Pisao sam čak i pjesme. Za sebe, za dječji zbor. Da sam nastavio tim tempom za 50 godina bih izdao zbirku pjesama.

Nastavilo se s fotkanjem. To je super posao. Hvataš prelijepe kadrove u idealnim trenucima, otvara ti se niz vrata. Žene to vole. Sve savršeno. Naravno da nisam poznati kolumnist, a još manje vrhunski fotograf. Zbirka pjesama se izgubila. Ali sam pokušao. Noćni život je super za mladog čovjeka, a još kad dobiješ priliku voditi nekakav PR (tako sam ja sebi utvarao vođenje Facebooka i tu i tamo kojeg partyja) onda je to tvoj poziv. Nema tu priče. PR stručnjak Alen. Na žalost, nijedna agencija me nije prepoznala pa sam odustao od tog poziva.

Mogao bih ja i pjevat. Karaoke kralj nastupa večeras. Kažu ljudi da me nije toliko grdo za slušat ako imaš par promila u sebi. Pjevačku karijeru nisam konkretno ni započeo, a već je stala (iako to imam želju pokušati ponovo, pa ako ima koji agent da me vrbuje – tu sam). I onda nastupa ono što kod nas gotovo svi u jednom trenu života pokušaju raditi, a to je konobarenje.

Prvi šutevi tog iskustva su mi bili vjerojatno nešto najgore što postoji, pogotovo jer sam radio samo kako bih zaradio, a ne da u tome uživam. S vremenom sam naučio voljeti taj posao. Onda je došla odluka da se iz Rijeke preselim u Zagreb i upišem školu za barmena. I škola u kombinaciji s mjestom rada gdje sam naučeno mogao prakticirati dovela me do ideje koju opet svi imaju, a to je da otvorim svoj bar.

Kad radimo neki event znam sastavit dobru najavu, kad napravimo dobar koktel – tu sam da napravim dobru fotku za story. Moje iskustvo u tom nekom imaginarnom PR-u za neke druge ljude sada dobro dolazi meni. Iskustvo koje sam pokupio na drugim radnim mjestima i u školi za barmena koristim u svojem baru.

Kad imamo muziku uživo na tren pustim tacnu i odem otpjevati koju pjesmu da dignem atmosferu. Poanta svega je ta da me niz odluka koje nisu bile kompletno ispravne ili pokazatelj mog puta dovelo do pravog puta i do onoga što želim raditi do kraja života. A da me netko pitao sa 14 što ću biti ne bih ponudio ni približno sličan odgovor. Ne bih ga ponudio ni prije pet godina.

I to što netko savršeno zna što i kako želi biti već sa pet godina, a ti ne znaš sa 25 ne mora biti nikakva tragedija. Vremena uvijek ima ako pogodiš pravu stvar. I zato ne odustajte od svojih snova i ideja. Isprobajte sve što mislite da trebate isprobati tako da se kasnije ne pitate što bi bilo kad bi bilo, a svako iskustvo će vam zasigurno dobro doći za bilo što što u konačnici odaberete. Pusa ćao bok

P.S. Od Uskrsa na dalje uvijek možete navratiti u Neptun.

O autoru:

Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.