Obično ne postignem željeni efekt jer zahvaljujući svojoj suhoj kosi sve što nije pažljivo stilizirano rezultira čupavim izgledom hrpe sijena koju je netko pobacao onako bez velikog reda. Ali ipak pletem kosu često. Navikla sam. Kosa mi tako manje smeta dok spavam. Sutradan naravno zažalim, promatrajući se u ogledalu nezadovoljno otpuhnem, skupim kosu u rep, obećam si da nema više pletenica. Izdržim tako par pranja i onda opet pokleknem, opet sutradan tugujem i skupljam kosu u rep.

Sitnica. Jedna gotovo potpuno nebitna stavka nečijeg života. Ne znam za vas, ali ja često upravo uz pomoć tih nebitnih stavki mogu prepoznati obrazac koji se ponavlja.

Navika me ponekad dugo drži na jednom mjestu. Mjestu kojim nisam zadovoljna, ali u kojem uvijek vješto pronađem plusić zbog kojeg zaključim: dobro je, još uvijek ima mjesta za trpljenje. Još uvijek nije loše koliko bi moglo biti. Još uvijek imam vremena posvetiti se maltretiranju svog postojanja čineći nešto što mi donosi tek zrno - dva zadovoljstva. Još uvijek ne smijem odustati. 

Zvuči li ti ovo poznato? Kad malo bolje razmisliš svi smo mi ponekad pravi eksperti kad je neodustajanje u pitanju. Obično u stvarima koje trebamo otpustiti, koje nisu baš najbolje za nas, dok one u koje bi trebali zagristi svom snagom, često prepuštamo slučaju, odustajemo kod prve prepreke jer sumnjamo u njegovu vrijednost.

Zašto je to tako? Kao da smo stvoreni da bi svoje živote proveli mučeći se, nižući krive odluke jednu za drugom, držeći se slijepo i grčevito za njih samo da bi danas sutra mogli reći; nije do mene, dala sam sve od sebe, takav je život…

Većini nas odustajanje nije u krvi i to je dobro. Ipak, smatram da pažljivo treba birati kome i čemu ćemo to naše neodustajanje pokloniti. Teško da će nam život imati velikog smisla ako su naša uskogrudnost i tvrdoglavost prve na listi, onaj početni impuls koji nas pokreće i daje nam lažni osjećaj da smo na pravom putu, da znamo što radimo…

Danas ne tražim od tebe da ustraješ. Danas nema one motivirajuće poruke koja glasi; kad zapne, ti upri još jače. Kad se sve oko tebe ruši, strpi se još malo jer to znači da si na korak od svitanja. Sve to može biti istina, a i ne mora. Nikakva magija, nikakvo prosvjetljenje, nikakvo svitanje tvome srcu vrijedno, neće se dogoditi ako ustraješ na krivom mjestu, iz krivih razloga, s krivim osobama, svim onim logičnim razlozima koje sebi nabrajaš svaki dan čim otvoriš oči i tjeraš se da ti oni budu povod ustajanja iz kreveta. Onim glasom razuma koji uvijek gleda kako da postupi pravedno, kako da minimalizira žrtve i zadrži lažni osjećaj kontrole.

Zaboravi na sve to. Danas želim da se preispitaš. Staviš po strani sve drugo i sve druge osim sebe. Što je ono što zaista želiš, što ti izvlači osmijeh na lice, zbog čega ti srce poskoči pri samoj pomisli? Što je to i zašto je dolje negdje na dnu tvoje liste prioriteta? Zašto si prema tome popustljiva, dok se istovremeno trgaš ustrajati na svemu onome  što te u potpunosti ne zadovoljava jer si im prišila opravdanja poput; ovako je lakše, jednostavnije, manji su ulozi, nikoga neću povrijediti, tako svi rade, tako je normalno, selo ću poštedjeti prilika za ogovaranjem, to se od mene očekuje, ne prihvaćam poraz, nisam pi*ka da odustanem…

Ljudi povrijeđenih našim djelima ili riječima će uvijek biti, čak i onda kad se svim silama trudiš udovoljiti, kad sve radiš onako kako smatraš da treba i da će druge učiniti sretnim. Razmisli samo, koliko puta si čula ili bila svjedok situacijama gdje jedna osoba gazeći sve svoje potrebe čini druge sretnima, da bi na kraju ti drugi izvukli brižljivo čuvani popis svega onog „pogrešnog“ što je ta osoba napravila?

Tvoja me ljubav ugušila; rekla je uplakana i nesretna kćer majci koja joj je sve podredila, sve činila imajući na umu samo njenu sreću.
Tvoje konstantno prigovaranje me natjeralo da te zamrzim i da se opirem apsolutno svemu što kažeš; rekao je muž ženi koja je vjerovala da će svi profitirati ako ona svog čovjeka promijeni.
Tvoj potrebu da svima ugodiš i uvijek budeš fina i ljubazna, ljudi ne ističu kao tvoju kvalitetu vrijednu divljenja, već im služiš kao otirač za noge, mjesto gdje znaju da mogu istresti sve svoje smeće i odšetati se dalje neopterećeni…

Pa ti ustraj i dalje… Ne odustaj nikad, živeći u uvjerenju da je to rezervirano samo za slabiće…

Vjeruješ li i dalje da je neodustajanje rezervirano samo za slabiće?

Sinoć nisam isplela kosu. Odustajem, za početak je i ta sitnica dovoljna. Odustani i ti. Od svega što te ne čini boljom i zadovoljnijom osobom, bilo ikome to drago ili ne, bilo to nešto u što se kune cijeli svijet ili tek šačica ljudi. Dok god svojim izborima ne nanosimo nikome zlo, naše je i pravo, čak i dužnost, odustati…

Do tipkanja,
vaša Brankica

Izvorni tekst pročitajte ovdje, a premijeru je imao na APortalu. 

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.