Ponekad se osjećam usamljeno. Usamljeno u spoznaji da u međusobnom odnosu s drugim ljudima sve više i češće ponestaje topline i sigurnosti da pred njima možeš biti to što jesi, ali i oni ispred tebe također. Nekako se najbolje održavamo kada živimo u nekoj mlakoj sredini u kojoj se ništa posebno ne događa.

Kada nema one sreće koja bi mogla biti i nesvjesni trn u oku onoga kome je prepričavate, ali ni one velike nesreće koja bi u oku iste te osobe mogla izazvati pretjeranu suosjećajnost u koju je zapravo nenamjerno spakirao svoj osjećaj utjehe da postoji i gore od onoga što se događa njemu.

Svi smo strašno samostalni, neovisni i izdržljivi. Ne treba nam nitko. Ne treba nam nitko s kim bismo dijelili svoje najveće sreće, ali ni najveće tuge. Imamo te neke ljude oko sebe. Nismo sami. Uvijek je netko tu.

Živimo u vremenu u kojoj krhkost i slabost ne kotiraju visoko na ljestvicama. Veliča se samostalnost, mogućnost samozacijeljenja u svakom pogledu, afirmativni pogled na svijet i stvari oko sebe i samouvjeravanje da smo dovoljno snažni da činimo sve bez tuđe pomoći.

Stvaramo potrebne mehanizme koji nas održavaju na životu. Bojim se da se topao i iskren odnos s ljudima počeo izravno kositi s mehanizmima obrane vlastite samostalnosti.

S vremenom smo saživjeli s još jednom iluzijom koju smo nesvjesno pretvorili u istinu. Imamo osjećaj da nikada nismo sami. Neprestano blejimo u mobitele, sudjelujemo u životima stotina ljudi videći samo njihovu površnu prisutnost. Potpuno je izostala tišina koja nas okružuje barem u jednom dijelu dana, tišina u kojoj možemo odmoriti misli i osjetiti potrebu za nekim. Osjetiti potrebu za pravim razgovorom, za pravim odnosom, za pravim prijateljem.

Odnosi su nam razbacani po Facebooku i Instagramu, mjestima na kojima bismo se trebali prikazivati u sretnom izdanju, baš kao što to čine i svi ostali. Svakodnevno sudjelujući na tom sajmu taštine, s vremenom smo izgubili povjerenje u ljude, što se direktno preslikalo i na odnose s nama bliskim osobama.

Od prevelike sreće i savršenih verzija sebe, počela sam uočavati opasnu devijaciju današnjice.

Okrutnost.

Kod ljudi kod kojih se njihova vanjska slika ne poklapa s unutarnjom, polako ali sigurno postaju okrutni. Prošla su vremena kada se o svojim nedostacima moglo otvoreno razgovarati, kada su ti razgovori služili tome da ti olakšaju ono što je teško. Danas se ljudi i prema vlastitim slabostima ponašaju okrutno, kao da su ljuti što ih uopće imaju. Kažnjavaju ih šutnjom, skrivanjem i svim vrstama samoagresije kojih se mogu domisliti.

I onda kažu – živimo u okrutnim vremenima. Nisu vremena okrutna, okrutni smo mi. Mrzimo vlastite nedostatke i tuđe uspjehe. Mrzimo iskrene razgovore. Vremena prozivaju komeptitivnima. Ali, opet, kompetitivni smo samo mi.

Nesvjesno se uspoređujemo sa svima oko sebe. Svi oko nas nesvjesno se uspoređuju s nama. Natječemo se u besciljnoj igri pokušavajući dokazati svoju kondiciju i spremnost za utrku, a koliko smo slabi zapravo možemo uvidjeti tek kad shvatimo da ne posjedujemo snagu koja nam je potrebna da bismo bili iskreni s nekim, da bismo podijelili dio sebe ne strahujući što će „monstruozni um“ našeg sugovornika učiniti od naših izgovorenih riječi i priznanja.

Naposljetku, što će ti i ta kava kada s nje odlaziš prazniji nego što si došao? Što će ti susret s nekim, ako već unaprijed znaš da od tebe iziskuje napor i da bi ti pametnije bilo da ostaneš doma. Odnos je sinonim za iskrenost, vrijeme, ulaganje, trud, ljubav, želju, volju i potrebu. Sve ono čega često ili nemamo, ili ne želimo za tim imati potrebu.

Okrutnost je samo vanjska manifestacija slomljenih ljudi kojih u ovom trenutku previše hoda svijetom. Ako pokušamo oljuštiti okrutne slojeve kojima su se ogrnuli, ostat će samo slabost, strah i mnogo potisnute tuge.  Ono čega su nagomilali toliko da više nisu sposobni ni spremni potražiti bolje rješenje od instant prekrivača koji prerasta u okrutnost. Uvijek sam bila uvjerena da sam biraš što ćeš donijeti svijetu oko sebe, ali i taj isti svijet bira što će ti vratiti.

Zatvarajući se u sebe, ljudi su u neko doba počeli osjećati ponos što ne traže puno. Zapravo ne traže ništa. Dovoljni su sami sebi. Sami svoji terapeuti. Sami svoji prijatelji. Sami sebi dovoljni. S druge strane, život im je počeo vraćati istom mjerom. Promatrajući neko vrijeme kako žive ne dajući ništa, to isto ništa im je odlučio i vratiti. Okružiti ih ljudima koji ne traže, ali i ne daju. U tom trenutku započela je besciljna igra bez pobjednika.

Ovako danas razmišljaju mnogi. Pitanje je samo do kuda i do kada? I što je rješenje? Možeš li od nekoga tražiti, a da sam ne daješ? Možeš li očekivati iskrenost, ako je jedino što nudiš prijetvor? Možeš li očekivati blagost, ako si sam okrutan? Imaš li pravo imati prijatelja ako si to sam odavno prestao biti?

Možda je vrijeme da se zapitamo želimo li biti nesretni i usamljeni supermeni, ili sretni nesavršeni ljudi?

I daleko od svijeta u kojem je sve u redu, daleko od ljudi koji su uvijek dobro, sreća je imati tu jednu nesavršenu osobu koja ima potrebu biti s vama i za vas, osobu kraj koje želite biti. Imate li barem jednu takvu, vi ste sretan čovjek. Pa budite i sami takvi. Nesavršeni i sretniji. Hrabri.

Svijet je ionako prepun iluzija, neka barem vaš život to ne bude.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Započela sam pisati blog kako bih sama sebi dala odgovor na pitanje što želim u životu i koje su moje iskrene želje. Post po post moj blog se pretvorio u priču o ženi kojoj su se počeli ostvarivati snovi i koja je počela živjeti jedan sasvim običan život - onaj koji zaista želi. Drage dame, ljubiteljice chick lita, navalite! Spakirajte svoju snagu u kofere, pročitajte i slijedite savjete s mojih stranica i sigurna sam da i vas nakon toga očekuje put u život koji pišu vaše želje! Vaš crveni tepih je spreman! Pratite me na mom blogu i Facebook stranici.