Poraz u Grčkoj, ružan, težak i bolan, bio je okidač. Sve loše što je u posljednje vrijeme bilo u reprezentaciji i oko nje postalo je važna točka dnevnog reda...
Prisjećali smo se Nike Kovača, njegova brata Roberta, Zvone Bobana i još nekih velikih frajera iz prošlosti. No već mjesec dana poslije, u velikoj noći u Istanbulu, dobili smo vođu. Na papiru smo ga imali i prije, Darijo Srna nosi već dugo traku, ali jedan potez pokazao je da je on taj. Vođa, lider. Umjesto slavlja, Srna je suigrače okupio na centru. U zagrljaju.
- Rekao sam im: ‘Danas je praznik za Hrvatsku, ali nije gotovo. Napravili smo ogroman korak, ali nije gotovo.’
One noći u Istanbulu okupio je suigrače na centru i tog je trenutka Hrvatska dobila vođu. Srna to doista jest
Četiri dana poslije bilo je gotovo. E, tad se slavilo. I tu je Srna bio prvi, tu je uostalom oduvijek bio prvi. Tako to rade vođe, tako se ponašaju lideri.
Srnu dugo nisu ozbiljno shvaćali, smatrali su ga neozbiljnim, zaigranim, sjajnim tipom koji nije za kapetana. U međuvremenu se Darijo oženio, postao otac, sazrio je i igrački i ljudski, zadržavši pritom sve kvalitete koje je imao i do tad. I izrastao je u vođu. Onakvog kakvog trebamo.
On će prvi podviknuti na terenu, on će hrabriti suigrače, on će ih, vidjeli smo, okupiti na centru. I svi će ga slušati. Zato što je on njihov vođa.
Srna nikad neće biti Niko Kovač, ali ni Kovač nikad nije bio Zvone Boban. Drugačiji su, svaki je lider na svoj način. Srna to radi sa smiješkom, u svom stilu. Takav će biti i na Euru. Budu li ga slijedili, sve je moguće...
