Ako je premijer sinoć na HTV-u nešto tumačio prosvjednicima pod šatorom, oni ga nisu slušali. Nema toga što je mogao reći pa da ga oni poslušaju i prekinu prosvjed
I samo obraćanje javnosti povodom prosvjeda branitelja i invalida, i tekst obraćanja, i ton obraćanja, i pozu u kojoj se obraćao, i zaklinjanje na branitelje i Domovinski rat, i sućut preminuloj braniteljici, i uvjeravanje kako "nikad, ničime, nijedno" pravo neće braniteljima biti oduzeto.
Osim što je zaboravio maknuti papirnati brodić s radnog stola.
Bilo mu je užasno stalo da ga shvate ozbiljno, a onda je taj brodić ispao glavna priča.
Karikaturisti mu ga stavljaju na glavu, aforističari se već pitaju "kuda plovi ovaj brod", neki se bave pitanjem odakle mu uopće brodić.
Uglavnom, uvijek nešto kod tog Milanovića.
Kome se obraćao?
Ali to sad nije bitno. Puno je bitnije pitanje kome se zapravo sinoć obraćao premijer, prvi puta u svom mandatu. Braniteljima, prosvjednicima, njihovim organizatorima i nalogodavcima ili pak svojim biračima i običnim građanima?
Ako je išao "pokazivati mišiće", je li ih išao pokazivati onima koji ga napadaju ili se njima hvalio pred onima koji ga podržavaju? Čisto da vide da ih ima.
Jedno je jasno: ako je Milanović nešto objašnjavao prosvjednicima ispod šatora na Savskoj cesti, oni ga nisu slušali. Nema toga što je on mogao reći da bi ih natjeralo da prekinu prosvjed. Vjerojatno čak ni smjena ministra Matića, s obzirom da se njihovi zahtjevi - desetog dana prosvjeda, uz jednu preminulu prosvjednicu i jedno samozapaljenje - mijenjaju kako im se svidi.
Jednom ih brinu mirovine, drugi puta izjednačavanje žrtve i agresora, treći puta "jugoslavizacija", četvrti puta politika Vlade, pa dignitet Domovinskog rata, pa socijalni status, pa ovo, pa ono.
Što se njih tiče, Milanović je mogao govoriti do sudnjeg dana.
Sućut i patetika
Ne bi pomogao čak ni sućutni ton obraćanja koji je u par navrata prelazio u patetiku, tronutost, pa i svečano zaklinjanje u dignitet branitelja i svetost Domovinskog rata.
Kako bi potvrdio svoju odanost, upadljivo je naglašavao kako "ničim", "ni djelom, ni mišlju ni propustom", "nikakvim" zakonskim izmjenama, neće biti oduzeto "nijedno" zakonsko pravo, te stoga "nikad" nisu postojali razlozi za prosvjed.
Barem to je bilo jasno i prosvjednicima, kao i premijerovim biračima.
Jer, upravo oni očekuju od svoje vlasti da pokaže odlučnost u ovakvim situacijama. Ljevičarske vlade još od Ivice Račana pokazuju naglašeni respekt, pa i otvoreni strah od braniteljskih pobuna. Konkretnije, od manipulacije braniteljima u svrhu pritiska na vlast.
Tako je bilo i na splitskoj Rivi, tako je bilo u Vukovaru, tako će biti u Vukovaru. A tako je sada u Savskoj.
Pomirljiv stav
Milanović je sinoć imao pomirljiv stav. Zvučao je kao da se ispričava. Pazio je da ga se ne ulovi ni za jednu riječ, nijedan zarez, ni za jednu pogrešnu intonaciju. Kao da o tome ovisi puno više od mandata njegova ministra.
A ono što je govorio, dobro je govorio.
I što je zanimljivo, premijeru je u prilog išlo i ono što nikad ne bi očekivao. Njegova nemeza Aleksandra Kolarić iste je večeri pobjeđivala u Piramidi upravo na temi hrvatskih branitelja. Branila je odnos ove Vlade prema braniteljima, baš kao što ju je pola sata ranije branio i sam premijer.
I odnijela pobjedu.
Raspoloženje je, očito, na strani Vlade. Sve većem broju građana jasno je da je ovaj prosvjed iznuđen i da nosi političke konotacije, naglašenije od same brige za braniteljsku populaciju. A na Vladi je da pokaže kako poštuje prava svih i da radi za opće dobro, a ne za to da neke skupine u društvu budu "jednakije" od ostalih. I naročito da se ne povodi za pritiscima s ulice.
Što više građana to shvati i prihvati, to će prosvjednici pod šatorom ostati usamljeniji i izoliraniji u svojim zahtjevima.
A što se same Milanovićeve vlade tiče, ona zaslužuje da se po njoj udara na stvarnim, a ne nametnutim temama, zbog stvarnih, a ne izmišljenih propusta.
Možda se onda Milanović uskoro opet obrati javnosti kako bi jednako ozbiljno i jednako odlučno tumačio gospodarsku i socijalnu politiku Vlade kojom ona utječe na svačiju, a ne samo njihovu egzistenciju.
