Stručnjaci, naime, kažu: „u krizi ljudi postaju depresivni, ne vide smisao štednje (jer će ionako vrag sve odnijeti) pa depresiju pokušavaju razbiti hranom“. Hranom i povećanom količinom alkohola, jer kako znamo, alkohol sve liječi.

No dobro, svoj pošteno ukraden novac možete, kao sto rekoh, potrošiti u šarolikoj gastronomskoj ponudi. Gastro-chefovi polako dostižu popularnost nogometaša. Mijenjaju lokale, ko u prijelaznom roku, neki otvaraju vlastite. Blještavilo i luksuz do kud oko doseže.

Neću puno palamuditi o Michelinu u Hrvatskoj jer je ta tema već istrančirana na svim mogućim portalima i javnosti, i jer mi je tema nešto drugo, no želim ipak napisati kakve su zapravo razlike u vezi Michelina.

Iskustvo prvo:

Iako postoji jako puno restorana koji nemaju „zvjezdicu“ a hrana im je bolja nego u onima ovjenčanim slavom, definitivno sam najbolje jeo (i osjećao se) u restoranu „Enoteca“ u Barceloni. Tada je imao jednu, a u međuvremenu je dobio još jednu Michelinovu zvjezdicu. Da… Čak ni ja nisam mogao naći ni najmanju zamjerku. Hrana savršena, savršeno dizajnirana, divan interijer. Osoblje s pravim osjećajem odnosa „biti uvijek tu – a ne smetati“. Znate onaj savršen osjećaj kad vam osoblje čita misli i zna što želite.

Iskustvo drugo:

Dokaz da ne mora sve biti na savršeno ušminkanom nivou za dobivanje „zvjezdica“ je berlinski lokal Bandol Sur Mer. Taj show vrijedi doživjeti! Kao prvo, tri puta sam prošao pokraj njega jer uopće nisam skužio da bi ta „pečenjarnica“ bila nešto u što bi Michelin pogurnuo svoj nos. Sljedeće, pri ulasku, konobar samo što me nije pitao: koji k… sad ti radiš ovdje… Cijela atmosfera kao iz alanfordovske cvjećarnice. Televizori iznad ulaza kao da sam u kladionici, mala kuhinjica u sklopu prostora za jelo, rajngle i tave vise na sve strane, zidovi ispisani kredom, stolovi bez stolnjaka i podmetača, one jeftine čaše iz Ikee. Svaki tanjur različit, Hip-hop mjuza, a osoblje kuha i poslužuje u ritmu mjuze…

Jebote… Pravo mjesto za mene. Hrana vuče na francusku! Obožavam francusku kuhinju. Al kad je stiglo i kad sam kušao (bili neki morski specijaliteti) kao da sam zagrizao u more! Nevjerojatno! Pa sam još naručio nešto od vepra. Opet nevjerojatan osjećaj - kao da hodaš po šumi. Ma, ja bih mu dao i pet zvjezdica, časna riječ! I sad, ono što vas sve, vjerojatno, zanima, a to je cijena: menu je 76 eura. Uz prateća vina, ova večera u više sljedova za dvoje, ispala je 230 eura, uključujući i 20% napojnicu.

Zbog čega odlazimo u pizzerije, pečenjarnice, restorane, bistroe?

Neki zato što im se ne da/ne znaju kuhati. Neki drugi zato što je to u tom trenutku „in“, tj. da budu viđeni (i o tom ću jednom pisati, o da…). Ja odlazim iz dva možda suprotna razloga: prvi je znatiželja - dolazim s velikim uzbuđenjem upoznavanja novoga. Drugi je razlog, želja – zaželio sam se nekog okusa koji mi je već znan.

No, nekako mi se čini da se stvari mijenjaju, jer više nit znam što se nudi, a nit kako će izgledati to sto sam naručio. Povod za ovaj tekst (ajd, falabogu napokon sam došao do teme zbog čega sam i počeo pisati) je ponuda za Valentinovo koju je Kult Plave Kamenice prenio. Meni je Valentinovo, otprilike značajno kao i Tarantinovo, Majmunovo, ili vlastiti imendan. No, možemo reći da su naši ugostitelji bili maštoviti.

Taglioni od nojeva jaja, golub, crni tartuf
Ajde sad, apsolutno mi je jasno da je u Hrvata postao standard nojeva jaja. Ni kokošja, ni gusja, ni prepeličja, nego udri odmah po noju. Al kakav je sad tu golub? U kakvom je on agregatnom stanju? Je l’ golub ptica, il golub riba? Je l’ još leti…?

Rižoto od škampa i kozica s dehidriranom ciklom i ikrom od pastrve u kori od drveta
Ovdje mi se početak izuzetno dopao, no kako je rečenica išla kraju, tako je padalo i moje oduševljenje, pa sam razmišljao o smislu serviranja ikre u kori od drveta. Što bi ta pastrva (ili kako ju KPK naziva . „pastrmka“) trebala imati na umu da ikru odlaže u drvetu. Pa nije riba vjeverica…

Bečki tartar
Ovo si ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti…

Repovi kvarnerskih škampa, crna zemlja aromatizirana kaduljom, gnudi od paške ovčje skute
Ajde, i ovdje je početak dobar, al kad pročitah „crna zemlja“, odmah se sjetih filma „Maratonci trče počasni krug“ i scene na groblju…

Kapesante, repići škampa i kozica , prnjavice sa spužvom od blitve pod morskom pjenom
Ovo sa spužvom mi je baš zanimljivo, odmah si zamišljam kako ronim, iznad mene je morska pjena a ispod odjednom ugledam spužvu od blitve. Repovi škampa i koza mi ipak nisu došli u misli.

Confit od lignji, pjena od rakova, spužva od palente
Evo još jednom pjena + spužva. Očito se dobro sljubljuju i totalno su u trendu.

Knedle od kruha, panceta, slatki krumpir, crni trubači
I ovdje me početak oduševio, al na kraju kad vidjeh da ću jesti crnce koji još i trube, nekako mi se nije dalo… (množina imena gljiva na koje se vjerojatno misli je „trubače“ a ne „trubači“)

Pašteta od pačjih jetara, infuzija od đumbira i šljiva, crumble od pecan oraha
Iako znamo sto označava infuziju u gastronomiji, nejasno mi je kako se infuziraju đumbir i šljiva. Možda bi trebalo pisati „fuzija“? No nema veze, previše me podsjeća na miris bolnice.

Kako bilo da bilo, uživajte. Kao sto vidite mašta je bezgranična. I da, ne slušajte mene, nego se lijepo provedite na dan zaljubljenih. Pa makar i ljubili sami sebe.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru: 

Ja sam Alan Meniga, dijete zagrebačkog asfalta na privremenom radu u austrijskoj metropoli. Bivši sam ragbijaš (iako mi je 56 godina mogao bi to i danas prakticirati) u slobodno vrijeme pasionirano fotografiram, snimam, ronim, volim brzu vožnju na morskim valovima, skačem padobranom, bavim se speleologijom i pomalo kuham. Naravno, volim jesti i o tome promišljati. Osim na blogu 'Mrcina' pratiti me možete i na Facebooku.