Što je propylene glycol, je li siguran ili opasan za korištenje, kako je stekao lošu reputaciju i zašto ga se danas mnogi brendovi odriču, a još jučer su ga trpali u sve živo i neživo.

Da se razumijemo, propylene glycol nije niti heroj niti zločinac – to je humektans (ovlaživač), pojačivač apsorpcije i otapalo koje se nalazi u brojnim kozmetičkim proizvodima. Kad kažemo “otapalo”, pritom mislimo na medij koji služi da se neke slabije topive tvari mogu efektivno umiješati u vodenu ili masnu fazu proizvoda. Odličan primjer za to vam je salicilna kiselina: ona nije topiva u vodi i zato joj treba pomoć da se otopi, što možemo postići pomoću nekog od otapala ili pomoću čistog, denaturiranog alkohola.

Osim PG-a, postoje brojna otapala, no s gledišta molekularne kompozicije i efekta na koži – sva su ta otapala ‘tu negdje’. Npr. butylene glycol ili čak pentylene glycol je kompozicijski sličan propylene glycolu, pa nitko ne reži na njega. Neka će otapala biti dozvoljena u organskoj kozmetici, a neka neće – no budimo realni, izvan regulatornih okvira koji propisuju da je jedno certificirano za korištenje u organskoj kozmetici (dok drugo nije), sve je to jako slično. Unatoč tome što je diljem svijeta od strane službenih regulatornih agencija propylene glycol registriran kao sigurna sirovina do te mjere da se čak dozvoljava i kao aditiv u hrani, bilo je dovoljno da jedna činjenica o PG-u bude izvučena iz konteksta, i pritom pokrene lavinu negativnih repostova među manje educiranim konzumentima kozmetike. O čemu se radi?

Propylene glycol kao sastojak ima jedno zanimljivo svojstvo koje zvuči apsolutno užasno na prvu. Koje je to svojstvo, pitate se? Propylene glycol ima svojstvo antifreeza. Da, dobro ste pročitali. Antifreeze zapravo označava sposobnost održavanja temperature iznad točke smrzavanja (zato ime anti-freeze). ‘Antifreeze’ kao pojam ne implicira nužno kancerogenost, bolest, trovanje i slično – obična kuhinjska sol djeluje kao svojevrsni antifriz inhibirajući leđenje snijega u hladnim uvjetima.

U jednoj studiji (koju naravno iz etičkog gledišta ne odobravam), štakorima se svaki drugi dan kroz dvije godine (dakle, cjeloživotno) davalo 5% čistog propilen glikola i 95% hrane, i apsolutno nikakve promjene nisu zabilježene. Sad mi možete dati kontraargument da je to studija na štakorima, a ne na ljudima. OK, kad budu provedene ovakve studije na ljudima, pričat ćemo. Dotad je ovo jedini mogući in vivo izvor informacija. Dakle, samo zato što propilen glikol ima antifreeze svojstvo, ne znači da je odmah i kancerogena supstanca koja sije smrt. Reći da propilen glikol koji ide u kozmetiku ili hranu istog sirovinskog razreda kao i antifriz za auto jednako je tome da konstatiramo kako su pigmenti kojima se boji limarija auta isti pigmenti kojima se farba i vaš makeup.

Ono što je relevantno je da je ta riječ “anti-freeze” bila dovoljna da pokrene ne pretjerano konstruktivnu diskusiju među kozmetičkim entuzijastima, i da ljudi doslovce preko noći zauzmu stav da neće koristiti proizvode koji sadržavaju propilen glikol (nema veze što ga jedu u bojilu za kekse, npr.). A ubrzo nakon toga, dogodilo se i ono što bi trebalo zabraniti zakonom: brendovi su počeli domišljati kako novostečenu lošu reputaciju propilen glikola mogu iskoristiti da se prikažu kao zdravstveno ispravniji, sigurniji, sirovinski superiorniji brend jer ne koriste taj sastojak. Iskorištavajući iskonstruirani val straha od tada već desetljećima korištenog sastojka, brendovi su masovno počeli na svoje ambalaže pisati “bez propilen glikola”, i time je masovna anti-antifriz histerija dobila legitimitet kod kozmetičkih konzumenata. Ako se na ambalaži ističe da je proizvod bez propilen glikola, onda taj propilen glikol mora biti nešto uistinu užasno, zar ne? Barem je to mainstream logika prosječnog konzumenta.

Može li propilen glikol biti iritativan nekome sa osjetljivom kožom? Apsolutno. Postoje čak i alergije na propilen glikol, baš kao i alergija na acetilsalicilnu kiselinu, primjerice. Može li nas iziritirati i glikolna kiselina, vitamin C, više manje svi tenzidi, parfemi, eterična ulja, alkohol, ulja i maslaci, neke vrste silikona, retinoidi, pH modifikatori, konzervansi? APSOLUTNO DA. Pa opet, ne koristimo li sve to u nekim zdravorazumskim, zakonski ograničenim koncentracijama? Koliko često zapravo od nekog kozmetičkog proizvoda imamo full-blown alergijsku reakciju? Odgovor je rijetko jer se preko kože apsorbira izrazito mali postotak sastojaka koji se zapravo nalaze u proizvodu. Osobi koja je alergična na kikiriki dovoljan je kontakt s jednim jedinim kikirikijem da padne u anafilaktički šok i umre u roku od pet minuta. I premda je lijepo da na Elvita keksima koje upravo jedem piše da se u njima nalazi kikiriki, ne mislim da sutra trebam doći u dućan i na polici preko svih kutija keksa vidjeti krvavo crvenim slovima otisnuto “BEZ KIKIRIKIJA!!!! MI NE KORISTIMO TOG NAJGOREG DEMONA MEĐU ORAŠASTIM PLODOVIMA!!!!” #glutenfree #sugarfree #fatfree #kikirikifree

U biti, te antidemonske kekse bih možda i kupila. Ako već nemaju kikiriki, gluten i šećer, barem imaju smisao za humor.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Jelena Skendžić i autorica sam bloga Babushka.com.hr. Usrećuju me male stvari u životu: kreativna energija, kava ujutro, bukiranje aviokarte za još neistraženu destinaciju, fotografiranje i planinarenje. Pišem o svakodnevici, beauty i lifestyle temama te putovanjima, a moj rad pratiti možete na blogu, Facebooku te Instagramu.