Milanović bi od lovca mogao postati lovina. Njegovo izbacivanje Linića moglo bi izazvati postupak njegova rušenja sa čela SDP-a. Što ne znači da će se i dogoditi
Prvo Zoran Milanović izbacuje Slavka Linića, potom nezadovoljnici ruše njega, da bi onda kao svog kandidata istaknuli Zlatka Komadinu.
Koji izjavljuje da bi htio biti predsjednik stranke, ali ne i Vlade. Jer ga izvršna funkcija ne zanima.
Eto, toliki je stupanj očaja u SDP-u.
Dvanaest Milanovićevih pretorijanaca jučer je poslušno diglo ruke za izbacivanje Linića i tako dokazalo svoju lojalnost pred šefom stranke. Iako je Linić napao osobno Milanovića i tvrdio kako to čini upravo u interesu samog SDP-a, Predsjedništvo je odlučilo u interesu stranke zaštititi njezina šefa.
Samo četvorica članova Predsjedništva tome su se usprotivila, da bi se zatim Zlatko Komadina napokon osmjelio izaći pred novinare kako bi im priopćio da će se kandidirati na stranačkim izborima za predsjednika stranke.
Valjda. I možda ne odmah sada.
Dotle je došlo
Eto, dotle je došlo. Da čovjek koji se cijelu karijeru nije maknuo iz županije, koji je godinama figurirao kao kandidat koji uporno bježi od kandidature (za predsjednika stranke, države...) i koji se razbolio nakon samo šest mjeseci na dužnosti ministra, sada postaje uzdanica onih koji žele rušenje Linića iskoristiti za rušenje Milanovića.
Alternativa je bio Tonino Picula. Ali do njega očito nisu uspjeli doći. Ili im je on poslao poruku da ga zovu kad bude sve gotovo.
To je otprilike smjer u kojem ide raspad SDP-a.
Iz zla u malo bolje
Na jednoj strani Zoran Milanović, najomraženiji hrvatski političar i predsjednik poluraspadnute Vlade u zemlju na rubu kolapsa, čovjek koji se zamjerio svojim biračima i okružio uskim krugom oportunista, koji uzdiže svoje neprijatelje i zakopava svoje saveznike.
A na drugoj, Davor Bernardić, Rajko Ostojić, Mirando Mrsić i - Zlatko Komadina.
Prvi je izgubio sve izbore u Zagrebu, drugi je zagubio svoju reformu zdravstva, treći bi vrlo rado bio šef SDP-a, ali nažalost ne može pobijediti ni u svom matičnom ogranku, a četvrti je onaj kojeg Boris Rašeta naziva "vječitom djeverušom, a nikad mladom".
Jučerašnja sjednica Predsjedništva SDP-a mogla bi "lovca" Milanovića do subote pretvoriti u "lovinu", pa da se njegov postupak isključenja Linića pretvori u pokretanje postupka njegove smjene. Jer, unatoč činjenici da bi se na Glavnom odboru mogle ujediniti dvije najveće stranačke organizacije, zagrebačka i riječka, u svrhu spašavanja gole kože uoči sve evidentnijeg gubitka izbora, mogućnost izbora zapravo je prilično sužena.
Bahat protiv kilavog
Jer ne zna se tko je gori: Milanović sa svojom garniturom poslušnika ili oni koji ga žele srušiti. Premijer je bahat, autoritaran, netolerantan, osvetoljubiv, kompromitiran i nadasve neuspješan, a njegova opozicija kilava, razjedinjena, neodlučna i također dobrim dijelom neuspješna.
Milanovićevi sljedbenici oportunistički čuvaju svoje sinekure, njegov protukandidat kaže da bi eto ipak bio šef stranke, ali da bi onaj pravi posao ipak radije prepustio nekom drugom.
Eto, to je slika današnjeg SDP-a.
Stranka nasušno traži lidera, nekoga tko će se izvući iz gliba, iz sve dubljeg propadanja i unutarnjeg trvenja, a ostala je rastegnuta između Milanovića i valjda Komadine. Osim ako se opet ne predomisli. Pa onda ipak pozovu Piculu.
Istina, Komadina bi SDP-u u ovom trenutku donio najvažniju stvar - stabilnost. Milanović ju je prožeo intrigama, stranku posvađao sa svima i sve posvađao unutar stranke, a odavno je jasno da je on u SDP-u oduvijek figurirao kao strano tijelo, gotovo inokosni organ.
Komadina bi smirio strasti i pomirio zavađene. Vratio povjerenje i izgladio oštre rubove.
Ali pitanje je što onda?
Pitanje opstanka
To je pitanje SDP-ova opstanka. S Milanovićem stranka otklizava iz jednog izbornog poraza u drugi, iz ankete u anketu gubi rejting, Vlada je ostala njegov talac, a obračun s Linićem skrenuo je pozornost s onoga što Vlada mora napraviti.
Promjena mora biti, to je stara priča. Kao što je Komadina stara i nikad realizirana priča. I kao što stara priča ta kadrovska pustoš u SDP-u. Pustoš koja je uzdignula i godinama održavala Milanovića na čelu stranke.
Pa ako je Milanović problem, Komadina se još uvijek ne percipira kao rješenje. Barem ne dugoročno. I sigurno ne na razini Vlade i izvršne vlasti.
Jasno, sve to pod uvjetom da Milanović od lovca doista uskoro postane lovina. I da ga SDP uspije srušiti na unutarstranačkim izborima prije nego što birači njega i stranku sruše na parlamentarnim.
A u ovakvom SDP-u takav scenarij još uvijek zvuči kao znanstvena fantastika.
