Lovro Kuščević podnio je ostavku koju je Plenković prihvatio zbog "negativne medijske percepcije". No ako je bitna percepcija, onda je Kuščević morao dobiti otkaz. Skupa s još najmanje pet ministara u Vladi.
Andrej Plenković nije još iz svoje Vlade izbacio niti jednog ministra koji je nešto zgriješio.
Prvo je izbacio ministre Mosta čiji je jedini grijeh bio što nisu digli ruke za ministra Zdravka Marića, za kojeg su oni smatrali da je zgriješio time što je bio u sukobu interesa.
A onda je nagovorio Martinu Dalić i Lovru Kuščevića da sami podnesu ostavke, ali ne zbog svojih grijeha, već zbog javne percepcije.
U slučaju ministrice Dalić premijer Plenković govorio je o "malim sjenama". U slučaju ministra Kuščević premijer Plenković govorio je o "onome što je bilo prije".
Da bi na koncu oboje dali ostavke, otprilike s istim porukama: ne osjećaju se krivima, ni u aferi Borg, ni u aferama s Brača, ali odlaze kako ne bi bili uteg ovoj Vladi.
Oni su pravednici, pa čak i žrtve.
Šteta svima, a ne njima
"Procijenili smo da se čini velika šteta njemu osobno, Vladi i HDZ-u", kazao je Plenković prihvaćajući ministrovu ostavku, a Kuščević je dodao: "Jasno mi je da ova negativna medijska percepcija predstavlja velik teret Vladi".
Radi se, dakle, o percepciji.
Pa ako je stvar u percepciji, onda je Plenković trebao smijeniti Kuščevića, kao i prije toga Martinu Dalić.
Nije smio pustiti ih da dostojanstveno odu, da odglume žrtve, prikažu se kao pravednici i na koncu dobiju fotelju u Hrvatskom saboru ili promociju knjige, već da ih on smijeni. Da naloži tajnici da pripremi odluku o razrješenju.
To bi onda bila barem nekakva poruka javnosti.
Javnost bi vidjela da kompromitirani ministri dobivaju otkaz, a ne daju ostavku.
Nalog tajnici
Plenković je prije dvije godine kod izbacivanja ministara Mosta vodio računa o percepciji. Tražio je od svojih ministara lojalnost i solidarnost, pa spasio kompromitiranog Marića, a najurio pobunjene Mostovce. Javnosti se, pak, prikazao kao odlučni, nimalo anemični državnik.
Percepcija Kuščevićeve smjene je pogrešna: Plenković ne kažnjava ministra, već ga spašava. Kao što spašava sebe, svoju Vladu i rejting HDZ-a.
Pogrešna je i poruka: Plenković se nije osvrnuo na suštinu ministrovih grijeha, već na "negativnu medijsku percepciju". Stoga će on Kuščevića maknuti s prve linije fronte, uhljebiti u Saboru, spasiti od napada i poštedjeti posljedica zbog svih onih malverzacija zbog kojih je morao dobiti otkaz.
I od njega očekuje lojalnost.
Zauzvrat nudi mir, sigurnost i bračke pašnjake.
Kuščević nije kažnjen zbog laganja, muljanja, malverzacija, već zato što su to laganje, muljanje i malverzacije izašle na vidjelo i počele štetiti rejtingu Plenkovića i HDZ-a.
Kakva je to poruka javnosti? O kakvoj to percepciji Plenković vodi računa?
Pazite da se ne otkrije
HDZ-ovci će moći i dalje raditi što im je volja, samo što će pritom morati paziti da ih se u tome ne otkrije. I još važnije, da zbog toga ne ispašta Plenković.
I kad smo kod percepcije...
Ako je Kuščević pušten da se povuče iz Vlade i s mjesta političkog tajnika HDZ-a samo zbog "negativne medijske percepcije", što ćemo onda s drugim ministrima koji također imaju negativan imidž i svojim aferama nanose štetu Vladi, premijeru i HDZ-u?
Foto: Patrik Macek/PIXSELL/ilustracija
Recimo, Goran Marić čije afere vode mrtvu utrku s Kuščevićevim. I Gabrijela Žalac, koja je pogazila dijete bez vozačke dozvole i parkirala Mercedes u svoje dvorište. I Milan Kujundžić, koji je konstantno među najomraženijim ministrima. I Marko Pavić, totalni promašaj. I Tomislav Tolušić, akter lažnih fotomontaža.
I sam Andrej Plenković, najnepopularniji političar u Hrvatskoj.
Svi oni nanose štetu Vladi, HDZ-u, a najviše Hrvatskoj.
Neće se percepcija ove Vlade popraviti Kuščevićevim odlaskom. Ako ništa, mogla bi biti još gora.
Jedan ministar se spasio. Mi se još moramo spasiti ovih ostalih.
