Dok padaju ministri, a preživljavaju još gori, premijer Milanović je jedini nedodirljiv. Jedina postojana točka tog mahnitog sustava. Vratar i skretničar. Arbitar i krvnik
Odlazi ministrica kulture Andrea Zlatar Violić, a mnogi se pitaju što je s onima koji ostaju.
Gdje je sada ona famozna premijerova "letvica"?
Zbog čega se pretvorila u gumilastiku? Dovoljno rastezljivu da se ispod nje može provući svatko onaj za koga Zoran Milanović odluči da je podoban, ali i da na njoj zaglavi onaj za koga Zoran Milanović odluči da je nepodoban.
Ali budimo realni: kad bi premijer na sve ministre primjenjivao iste kriterije, tko bi mu više uopće ostao u toj njegovoj Vladi?
Mora i Milanović s nekim sjediti na tim sjednicama, mora ga netko slušati kad drži svoja famozna obraćanja, mora mu netko držati leđa kad dođe do pretumbacija u stranci, mora i on imati nekoga koga će žrtvovati kad mu dogori do noktiju.
Nabiti na nos
No, kad se iz današnje perspektive sagleda grijeh Mirele Holy zbog koje je bila prisiljena dati ostavku, onaj stranački mejl kojim je intervenirala za jednu djelatnicu državne tvrtke, onda bi za njom trebala otići gotovo cijela postava Banskih dvora.
Jer, gotovo da nema ministra kojemu se ne bi moglo nabiti na nos nešto zbog čega bi trebao odgovarati.
Ako odlazi Zlatarica, onda bi bez problema mogli za njome otići Mihael Zmajlović sa svojim preseljenjima i parkirnim troškovima, pa Siniša Varga sa svojim uredima, stolovima, udrugama i odlascima na skijanje službenim automobilom, a da ne govorimo o Tihomiru Jakovini, koji je postao ministar, iako je državi ostao dužan porez.
I ako je otišla Holy, onda se moglo razgovarati i o Anki Mrak Taritaš čiji je muž dobio posao u državnoj tvrtki pod paskom HNS-a nakon što je postala ministrica, moglo se pričati o Anti Kotromanoviću i njegovu reklamiranju benzinskih tvrtki svog prijatelja generala, ali i o Gordanu Marasu koji se na radijskim postajama reklamira državnim novcem.
"Ministarstvo poduzetništva i obrta Republike Hrvatske i ministar Gordan Maras žele vam puno uspješnih projekata u tekućoj poslovnoj godini".
Privatni letovi
Ali ne treba tu zaboraviti ni Sinišu Hajdaš Dončića s najavom ostavke ako ne prođe monetizacija, tu je i Branko Grčić, ministar kompliciranih softvera, netaknutih EU fondova i nepostojećih investicija, tu je i Orsat Miljenić sa slavnim "lexom Perković", kao i Ivan Vrdoljak s naftom iz Jadrana, Croduxom, građevinskim tvrtkama...
A kad smo kod podizanja gotovine sa službene kartice, sjetimo se Milanovićeva privatnog leta službenim zrakoplovom iz Sarajeva na Krk, kao i narudžbe Vesne Pusić da Vladin avion dođe po nju u Istanbul jer joj se nije čekala redovna linija.
Shvaćate onda u kojem je problemu Milanović?
Kad bi gledao koji ministar se spotakne o onu njegovu letvicu, ne bi više uopće imao Vladu na okupu.
I zato mora preuzeti ulogu vrhovnog moralnog arbitra, mora držati u rukama političku sudbinu svojih ministara, kako ne bi netko slučajno postavio pitanje o njegovoj sudbini premijera.
Dok oko njega padaju ministri, a njegovim blagoslovom preživljavaju oni još gori, Milanović je jedini nedodirljiv. Jedina postojana točka tog mahnitog sustava. Vratar i skretničar. Arbitar i krvnik.
Svi su potrošna roba, samo je on nezamjenjiv.
Ne odgovara za neodgovornost
Samo on misli da ne mora odgovarati za marifetluke svojih ministara, za njihove afere i skandale, za nalaze države revizije koje je ignorirao dok nisu izašli u javnost, za slučajeve sukoba interesa koje proglašava "sivom zonom", za privatne vožnje službenim autom koja opravdava nespretnošću i neznanjem.
Zlatar je priznala odgovornost za financijske afere u svom ministarstvu. Premijer, međutim, ne priznaje odgovornost za afere u svojoj Vladi. Još gore, preuzima na sebe odgovornost za sve one afere, propuste i greške koje je propustio sankcionirati.
Da bi ga već sada upozoravali na Zlataričina potencijalnog nasljednika Berislava Šipuša koji je, prema tvrdnjama udruge promotora rock koncerata, vlastitim projektima dodijelio 30 posto javnih sredstava za glazbu.
Ali sve je to zapravo normalno. I ovako je premijer mijenjao u prosjeku po jednog ministra svaka tri mjeseca. Na što bi to ličilo da je mijenjao svakoga tko je to zaslužio?
