Još uvijek se ljutim na stričeka koji mi je ukrao kasicu prasicu

Pozitivna iskustva nosimo sa sobom - njima se ponosimo i, što je poprilično tužno, na njih nerijetko zaboravljamo i uzimamo ih zdravo za gotovo.  

Ona pak negativna životna iskustva najčešće svi samo duboko potisnemo jer je to jedini način na koji se znamo nositi s njima. I tako odrastamo, ulazimo iz veze u vezu, iz prijateljstva u prijateljstvo, upisujemo škole i fakultete, osnujemo obitelji i tek onda, s vremena na vrijeme, isplivaju ti neki stari strahovi ili traume. Ili samo nešto poput neugodnog osjećaja. 

S obzirom da smo Charles i ja trenutno u potrazi za kućom jer smo zaključili da je krajnje vrijeme da se skrasimo ‘na svojem’, jedna od tih starih trauma samo mi se pojavila u glavi, nakon sto godina mirovanja. Skužila sam da vrlo pomno promatram prilaze kućama koje dođemo razgledati, provjeravam ograde, koliko su prozori visoki od tla, kakva su vrata… 

Mislim, ok, kuća se obično kupuje jednom u životu i normalno je da se sve pomno i pažljivo razgleda i analizira, ali meni je tek neku večer palo na pamet u čemu je to ‘caka’. 

Naime, ja sam vam s roditeljima neko vrijeme živjela na Vrapču, u vrlo skromnom stančiću, na drugom katu na koji se dolazilo starim, drvenim i škripavim stepenicama. Jedne večeri, moji roditelji su se sa mnom vraćali iz grada - ja sam tad imala 7, možda 8 godina, a na kraju tih škripavih stepenica naišli smo na odškrinuta vrata. Zafrkancija između mojih roditelja stala je u sekundi. 

Da, netko nam je provalio u stan. Strah, oprez i tišinu, kad smo se uvjerili da ‘taj netko’ više nije u stanu, zamijenila je panika - što su uzeli, kako su uzeli, tko je to bio, hoće li se vratiti? 

Da skratim priču, lopov nam je zdrpio nešto sitno para, mamin vjenčani prsten, i - moju kasicu prasicu. I sad, prije nego idemo dalje, dvije stvari: a) kakav to čovjek ukrade zaručnički prsten i - još gore - b) kakav to čovjek djetetu ukrade kasicu prasicu?!

Al ok, osim nekakve emocionalne vrijednosti, nije tu bilo neke velike štete. Zamijenili smo bravu na tim dotrajalim vratima i nastavili živjeti. No, ja vam ne mogu ni opisati koliko je mene u tom stanu još dugo pratio taj neugodni osjećaj - da je netko dirao u moj privatni prostor i u njemu se, nepozvan - poslužio mojim, zapravo našim, stvarima. Što bi bilo da sam nekim slučajem tada bila sama u stanu? O tome ne želim ni razmišljati.

Eto, zato ja danas gledam prilaze, ograde, prozore, vrata, a maštam o najsuvremenijim nadzornim kamerama kakve si valjda može priuštiti samo CIA u svojoj središnjici. 

Neću reći da se generalno osjećam nesigurno, ali znam da se želim osjećati potpuno sigurno. I zato ću uložiti u dobra vrata i prozore, ali i u dobro osiguranje. UNIQA imovinsko osiguranje moj je izbor već godinama u stanu u kojem trenutno živim, a bit će i u kući. Na nekim stvarima ne štedim. Sigurnost u svom doma je jedna od njih. 

I za kraj samo hoću poručiti stričeku koji je mojoj mami ukrao zaručnički prsten, a meni kasicu prasicu - to ti nije bilo lijepo i ono dijete u meni i dalje te želi tužiti tvojoj mami!