Jesu li djeca genijalci ili su samo cijepljeni od kiberfobije?
Možda djeca nisu veći genijalci od odraslih kad su u pitanju računala?! Odrasli su samo zarobljenici principa koje moraju savladati kako bi bili ravnopravni.
Veliki broj odraslih, koji su na Vi s računalima, sa strahopoštovanjem gledaju djecu koja se njima uspješno služe i zbog toga ih proglašavaju genijalcima. Da li su ta djeca toliko pametnija i sposobnija od odraslih ili je problem u nečemu drugom?
Strah od računala
Najveći problem u savladavanju korištenja računala je strah. Uz klasičan strah od nepoznatog tu se umiješao strah od tehnologije i samih računala. Zaustavlja ih kočnica “ja to ne znam” u kombinaciji s kočnicom “bojim se da ću nešto pokvariti”. Djeca tih problema nemaju. Ona će sve isprobati, kliknuti i uče metodom pokušaja i pogrešaka. To im u velikoj mjeri omogućavaju današnja moderna sučelja na računalima, konzolama, telefonima, tabletima. S jedne strane to je dobro jer se smanjuje vrijeme potrebno za ovladavanje tim napravama, a s druge strane je loše jer djeca ne stječu osnovna znanja i konzumiraju samo one sadržaje kojima mogu pristupiti s najmanjim brojem pogrešaka.
Možda se neki odrasli preozbiljno doživjeli film Ratne igre i ta trauma ih prati i dalje?! Iz vremena dok sam još imao potrebu dolaziti u banku i čekati u redu pred šalterima najviše se sjećam situacija kad bi računalo bilo uzrok zastoja u radu. Ljudi bi negodovali zbog sporih službenika, zbog onih koji se guraju preko reda, zbog pauze u nezgodno vrijeme i tisuće drugih stvari. Ali kad bi ih službenici suočili s činjenicom da računalo ne radi kako treba ili nešto ne dopušta da se napravi onda bi nastao muk. Ljudi bi to doživljavali kao višu silu, nešto na što ne mogu utjecati i kao da je samo spominjanje računala bilo dovoljno da se uguši njihov bijes, nervoza i nezadovoljstvo. Strah od računala je bio prevelik.
Pretpostavljam da su službenici, nakon što su spoznali kakav učinak ima spominjanje računala, počeli zloupotrebljavati to oružje i koristiti ga kao obranu u slučajevima kad bi oni sami pogriješili ili kad im se jednostavno nije dalo raditi.
Strah od promjena i novoga
Oni koji su prošli najgoru stepenicu i koji se već služe računalima vrlo brzo nalijeću na drugi problem. Računala, operacijski sustavi i aplikacije se stalno i strašno brzo mijenjaju. Još se korisnici nisu naviknuli na staru aplikaciju, a već je došla nova. S novim stvarima dolaze i nova sučelja i opet se probude stare kočnice. Sve je novo, drugačije i stvara se otpor prema promjenama.
Djeca ponovno nemaju tih problema. Njima su nove stvari izazov, nove mogućnosti koje treba isprobati. Razvoj tehnologije im ide na ruku jer su nova sučelja sve jednostavnija, sužena je mogućnost odabira i potreban je manji broj pokušaja i pogrešaka za njihovo savladavanje.
Nemanje osnovnih znanja
Odrasle školstvo nije naučilo osnovnim znanjima. To je rupa u znanju koju uglavnom pokušavaju popuniti sami ili uz pomoć prijatelja. Kako nailaze na problem tako ga pokušavaju riješiti. Umjesto osnovnih znanja oni uče kako se rješava neki problem u određenim uvjetima. Čim se uvjeti promjene, problem se ponavlja. I tako u krug.
Neki se odlučuju na tečajeve. U većini slučajeva se radi o neodgovarajućim tečajevima koji su samo ubrzani i omasovljeni način rješavanja uobičajenih zadataka i problema na računalima. Ne uče se osnove i polaznici nisu osposobljeni za samostalno rješavanje problema.
Pogreška se ponavlja i u obrazovanju djece u školama. Uvid u udžbenike otkriva da se uče stvari koje nisu potrebne ili su podložne zastarijevanju. SATA i PATA kontroleri te nazivi socketa za procesore njima nisu potrebni. Kao što ni današnjem korisniku računala ništa ne znače znanja o VESA Local Busu, kako postaviti zvučnu karticu (IRQ, interrupt, DMA) ili koji su parametri za komunikaciju preko serijskog porta za POS printere. To su specifična znanja. Potrebno je učiti temeljna znanja, osnove, ono što će im pomoći da rad na računalu savladaju s razumijevanjem i da se maknu od metode pokušaja i pogrešaka.
Djeca uče raditi u Microsoft Office paketu. Pri tome se ide do takvih detalja da djeca moraju znati kako točno izgleda neka ikona za neku radnju. To je potpuno nepotrebno, djecu se zamara nepotrebnim znanjima i sam predmet im postaje dosadan.
Zločesti “stručnjaci”
Jednooki je car u zemlji slijepaca. Neuki korisnici često imaju nesreću da ih obučavaju “stručnjaci” koji znaju tek nešto više od njih. U nastojanju da pokažu svoju superiornost oni umjesto jednostavnog i razumljivog jezika koriste opskurne tehničke izraze i svojski se trude pokazati kako je ta informatika nešto što je teško razumljivo običnom puku i njome se mogu služiti samo “stručnjaci” poput njih. Svoje neznanje prikrivaju arogancijom i obično ih je lako prepoznati po rečenici “pa kako to ne znate, to svi znaju”. To što svi znaju oni vam neće objasniti, a većina korisnika želi izbjeći izrugivanje i priznati da nešto ne znaju.
Djeca ne priznaju autoritete, nadarena djeca su naročito sklona tome, tako da na njih nemaju utjecaja “stručnjaci” koji bi ih mogli zakočiti ili uputiti pogrešnim putem.
Sve ovo navodi nas na jednostavan zaključak. Ako imate problema s razumijevanjem i korištenjem računala i ostalih “pametnih” naprava pokušajte se ponašati kao djeca. Moglo bi pomoći.
