Sjećam se nervoze, preispitivanja trebam li uopće otići na taj sastanak jer mi je bio potpuni stranac, netko čije sam poglede osjećala na sebi dok bi se vraćala kući s posla, prolazeći uvijek istom ulicom pokraj stanice tramvaja na kojoj bi on stajao nemarno naslonjen na prometni znak i čekao. Gotovo bih prestala disati prolazeći mimo njega, praveći se da ga ne primjećujem iako sam još po izlasku iz trgovine na uglu, u kojoj bi kupila namirnice za večeru, znatiželjno pretraživala stanicu pitajući se da li je tamo. Nosi li i ovaj put one svoje traperice koje mu nemarno vise s uskih bokova i tjeraju me na misli koje ne bi trebale postojati u pet popodne na ulici prepunoj ljudi željnih odmora od napornog radnog dana.

Okrznula bih ga pogledom točno u trenutku kad bi prolazila pokraj njega i baš uvijek imala priliku susresti se s njegovim plavim očima koje su me promatrale sa zanimanjem. Bilo je samo pitanje vremena kad će netko od nas dvoje učiniti prvi korak. Čvrsto sam odlučila da to neću biti ja, izazivajući sudbinu, pitajući se iz dana u dan, da li je ovo posljednji put? Da li ću sutradan ugledati onaj prometni znak osamljen, bez snažnih, širokih ramena koja se oslanjaju na njega i tako ne znajući apsolutno ništa o njemu biti primorana njegovo postojanje prepustiti zaboravu?

    „Što ako je kakav luđak?! Seksualni manijak?!“  paničarila sam prijateljici dok sam se tog dana spremala za izlazak. Znala sam kako izgleda, znala mu ime koje je izgovorio kad je iskoračio ispred mene na stanici, ispružio svoju ruku i zatražio broj mobitela. Imala sam njegov broj s kojeg mi je poslao poruku dan poslije. Sve ostalo bila mi je potpuna nepoznanica koju je tek trebalo istražiti. I dok me pucao adrenalin od neizvjesnosti i bezgraničnih mogućnosti koje su ležale pred mnom, onaj slatki okus nečeg novog i zanimljivog na pomolu, drugi dio mene je umirao od straha pred nepoznatim.

Nakon bezbroj izmijenjenih odjevnih kombinacija i neprestanih dvojbi, znojnih dlanova i nemirnog srca otišla sam na ugovoreni sastanak. Sjedila u autu na parkiralištu, sve dok nisam vidjela njegovu visoku pojavu kako ulazi u restoran. Odmjerila sam ga pažljivo tih par trenutaka koliko mu je trebalo da nestane iza vrata restorana. Traperice, majica s printom za koji sam se kasnije uvjerila da je naziv njegovog omiljenog benda i sako. Tamna, uredno podšišana kosa i samouvjereni hod,  jedan od onih koji poručuju: Znam da dobro izgledam. Frknula sam nosom uvjerena da isto tako misli i da može imati bilo koju koju poželi. Što je najgore i mogao je…

Naš sastanak nadmašio je sva moja očekivanja i dan danas se mogu sjetiti svakog detalja; od odjeće koju je nosio, početničke blage napetosti koja nas je okruživala dok razgovorom konačno nismo probili red i shvatili da imamo i više nego dovoljno tema o kojima možemo pričati satima, hrane i pića koje smo konzumirali, do svakog osmijeha koji mi je uputio i malih ali jasnih znakova da se sviđamo jedno drugome.

Tipično za ženu – brižljivo sam bilježila u mozgu sve što sam smatrala bitnim, da bi mu danas sutra, u slučaju da potrajemo više od jednog sastanka, mogla uvrijeđeno prigovarati, reći: Kako se ne sjećaš, ja pamtim sve! Čak i mrlju od crvenog vina koju sam zahvaljujući svojoj nespretnosti sama napravila na snježno bijelom stolnjaku. I boju svijećnjaka, čiju je svijeću konobar upalio negdje usred večeri i onaj mali plastični cvjetni aranžman na stolu koji je valjda trebao doprinositi atmosferi restorana, a zapravo je bio potpuno suvišan…

Žene i detalji.

Marljivo ćemo pamtiti i najbanalniju glupost, glorificirati ju, gotovo joj podići spomenik. U svom ćemo mozgu vrtiti razne filmove, tražiti znakove sudbine, uplitanje neke više sile i koristiti to u odnosu i kad je dobro i kad je loše.

Evo idealnog primjera:

    „Trebala sam znati čim si se u trapericama pojavio u finom restoranu da to ne može biti to!“ vičem, skupljajući njegovu odjeću s poda, bacajući mu je u lice.

    „Tko to još danas opsesivno sluša Dire Straits-e kao da su jedini bend na svijetu vrijedan pažnje? Netko tko jako teško prihvaća promjene, eto tko! Tad mi je to bilo slatko, a gle sad? Zapela sam s tipom koji misli da su promjene nešto poput ostataka patrijarhata u balkanskom društvu; još se povremeno dešavaju, ali sve je u redu ako samo okreneš glavu!“ nisam li rekla da mi žene pomno bilježimo sve? Eto, i glazbene preferencije mogu poslužiti kao valjan argument kod ocjene nečijeg karaktera.

Ili u slučaju idile:

    „Tvoj odabir traperica za prvi izlazak bio je dovoljan da se zaljubim, znala sam da si netko tko se ne pokorava dosadnim društvenim konvencijama“,  bacam mu se u zagrljaj očarana.

    „Dire Straitsi? Samo netko iznimno odan i vjeran može u svome autu imati zavidnu kolekciju benda kojeg je vrijeme odavno pregazilo“, uzdišem ponosno jer sam u pravu, jer je jednako odan i vjeran i meni.

Imati oko za detalje je hvalevrijedna vrlina u brojnim zanimanjima, kao i u odnosima s drugima kad pomoću nje možemo lako uočiti ono neizgovoreno u komunikaciji. No ponekad je i izvor brojnih nesuglasica i kamen temeljac izmišljenim problemima koji ne služe ničemu osim stvaranju tenzija u jednom odnosu.

Znaš kako ide njegova strana priče?

„Želio sam te od prvog trenutka kad sam te ugledao. Te tvoje duge noge…Danima sam skupljao hrabrost da ti priđem strahujući od odbijanja, vjerujući da si izvan moje lige. Naravno da sam bio nervozan na prvom sastanku. Pamtim onaj tvoj crni top koji je dao naslutiti postojanje divnih grudi, kao i kosu koja ti je lelujala oko glave zavodljivo. Svirala je Dido u pozadini i svaki put kad je i danas čujem sjetim se tog dana kad sam se zaljubio u tvoj osmijeh, boju tvog glasa koji sam mogao zamisliti kako mi šapuće ne baš pristojne stvari…

Ne sjećam se vina koje smo pili, kao ni svijećnaka ni cvjetnog aranžmana. Nemam pojma što sam nosio taj dan, naših razgovora se sjećam maglovito, a ponajmanje sam razmišljao o tome hoće li se nekad negdje u budućnosti ispostaviti da je naš izlazak bio pogreška ili ne. Želio sam te. Zanimala si me. Naše druženje je bilo nešto što sam htio ponavljati svakodnevno, nešto što želim i danas. Na kraju krajeva, nije li to jedino što je bitno?“

Ne vjerujem da ovo pišem, ali istina je; Dragi moji muškarci, u pravu ste.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. Ova priča je imala svoju premijeru na APortalu. 

O autorici: 

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.