Tek nedavno mi je francuski sociolog Antoine Bueno otvorio oči. Štrumpfovi, ta mala gamad, u stvari su nacisti, njihovo selo je Hitlerov Berlin, a Gargamel je Židov...
Ivan Buča: Barba Striček, zašto moj Papa Štrumf kajka?
Kako to prije nisam primijetio? Gledao sam ta naoko slatka mala plava bića odmalena, navijao za njih u borbi protiv zlog Gargamela, jeza bi me oblila kad bi ih Azriel prinio kipućem kotlu, ali tek nedavno mi je francuski sociolog Antoine Bueno otvorio oči. Štrumpfovi, ta sićušna gamad, u stvari su nacisti, njihovo selo je Hitlerov Berlin, a Gargamel je Židov! Buenova "Mala plava knjiga" razobličila ih je u pravom svjetlu i, hvala nebesima, izbavila me iz višedesetljetne opsjene. Bio sam slijep, ali sada vidim! Ali šokovima tu nije kraj.
Mali plavi Zagorci truju djecu diljem Lijepe naše
Vrsni enigmat i putopisac Robert Pauletić otkrio nam je da Štrumpfovi kajkaju. Infiltrirali su se tako ti mali plavi Zagorci u hrvatske multiplekse trujući djecu diljem Lijepe naše sa svojim "fakatima", "kompićima" i "kužima". Hvala nebesima, moje uši sad su čiste. Bio sam gluh, ali sada čujem! Kao i svaki pravi preobraćenik shvatio sam da mi je misija upozoriti druge na strašnu opasnost koju donose naoko bezopasni Lumen, koketa Štrumpfeta te pogotovo prijetvorni Papa Štrumpf. Pohitao sam u kino kako bih upozorio djecu i roditelje prije početka filma da ne gledaju to propagandističko smeće, ali već je bilo kasno, sjedala su bila puna, vrata se zatvorila, reklame završile, a klinci stavili 3D naočale. Htio sam se probiti u dvoranu što zaštitar na ulazu nije najbolje primio, pa me odgurivao od vrata, a ja sam urlao moleći Papa Štrumpfa za milost. Papa Štrumpfe, kajkaj roditeljima, ali pusti djecu na miru, ona ti nisu ništa nažao učinila. Čekao sam da uslijede urlici djece iz tamne dvorane, međutim, uslijedio je šok.
Šok! Djeca su umirala - ali od smijeha!
Iz dvorane se čuo samo dječji smijeh. Kupio sam ulaznicu pa me zaštitar pustio, ušao sam u dvoranu i shvatio da su djeca, umjesto da budu zgrožena štrumpfovskim Berlinom, u stvari oduševljena sićušnim naseljem od gljiva, a umjesto da vrište na svaki izgovor "fakata" i "kompića", umirali su od smijeha kad bi Štrumpf pustio vjetar u vodu ili zapeo za vlak podzemne željeznice. I tu sam, hvala Štrumpfu, opet došao sebi i shvatio zašto ni prije nisam primjećivao ni nacističku propagandu u Štrumpfovima ni nasilnu kajkavizaciju, čakavizaciju ili bilo kakvu drugu "vizaciju" hrvatskih crtića. Zato jer to, jednostavno, nema veze s mozgom.
Takve teorije zavjere svojstvene su nama, odraslima, ali djeca su prepametna da bi se zamarala glupostima kao odrasli. Njima je Štrumpf naprosto Štrumpf, jednako simpatičan i kad govori i kaj i ča i što. Njima je u redu da Zekoslav Mrkva kaže "Kaj te muči, njofra", da Asterix u interpretaciji Ljube Kapora malo vuče "po bodulski", a kornjače koje surfaju na istočnoaustralskoj struji u "Potrazi za Nemom" jedna drugu zovu "lega" kao fetivi Slavonci. Jer djeca gledaju i slušaju srcem. Možda bismo jednostavno trebali slijediti njihov primjer.