Mogu razumjeti da se dogodi takav splet okolnosti i da prođe život a da se nije otvorila neka prilika za spoznati sav šareni i nevjerojatni spektar emocija koje razmijene jedan čovjek i jedan pas. Sreću kad dolaziš doma i netko te čeka, iskreno i bez pretvaranja najsretniji na svijetu. Luksuz da te netko bezuvjetno voli, kakav god ti čovjek bio. Jednostavnost odnosa u kojem ni jedna riječ nije potrebna, a sve se osjeti i zna. Duševni i tjelesni mir koji osjetiš kad se to čudo svjetsko bez trunke pogreške u svom srcu sklupča pokraj tebe.

Životinjicom koja je vrlo brzo prerasla definiciju „životinje“ i postala životni suputnik i supatnik, utjeha i zabava, prijateljica i član obitelji. Ravnopravni član obitelji. Gdje drugo svrstati živo biće koje se s tobom veseli, pati, brine, voli, živi i dijeli sve? Kao i ti s njim, uostalom.

Iskreno mi je žao svih onih koji nisu nikad u svom životu došli do te točke s koje nema povratka, a u kojoj shvatiš kako jedan običan pas može obogatiti ljudski život puno jednostavnije i uspješnije nego more ljudi s kojima se okružujemo ili barem okrznemo kroz život. Nesretan splet okolnosti koji mogu razumjeti.

NIKA OSTOIĆ: Ovo je moja Greta, a pronađena je u smeću, u plastičnoj vrećici

Ono što ne mogu razumjeti je da negdje postoji učiteljica koja će djetetu u drugom razredu osnovne škole crvenom kemijskom preko bilježnice i djetinjstva napisati kako pas nije član obitelji.

Ono što ne mogu razumjeti je da negdje postoji učiteljica koja smatra kako se svijet sastoji od crne i bijele i ničeg između njih, a ona definicija koju nađemo u knjigama je ultimativna istina, važnija i veća od svih osjećaja i ljubavi.

Ono što ne mogu razumjeti je da negdje postoji učiteljica koja smatra kako je škola mjesto na kojem dječja mašta nije dobrodošla, čak ni u školskom sastavku.

Internetom ovih dana kruži fotografija psa koji se na lancu dugom dva metra, sklupčan i tužan, smrzava u snijegu na minus 10 stupnjeva. Jer je to SAMO životinja. Jer mu je mjesto na lancu i u dvorištu. Jer je na ovom svijetu još uvijek previše onih koji bi crvenom kemijskom i velikim slovima napisali preko života kako pas nije član obitelji, nesvjesni kako taj isti pas ovom svijetu i tom djetetu mogu donijeti puno više dobra nego oni sami sa svom životnom zalihom crvenih kemijskih olovki i definicija koje su pročitali u knjigama.

Ono što me na kraju cijele priče najviše plaši i rastužuje su učitelji koji biraju crvenu kemijsku i masakriranje dječje mašte, zaigranosti i ljubavi, umjesto da časno rade taj veličanstveni zadatak koji im je povjeren. Umjesto da zalijevaju tu djecu i svu njihovu maštu, šire im krila i vidike, uče ih ljubavi i potiču njihovo malo srce da troši otkucaje na stvari bitnije od definicija iz knjige. 

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Radijska voditeljica. Pa malo televizijska voditeljica. Nesuđena glumica. PR managerica. Negdje duboko djevojčica. Na vani frajerica. U duši spisateljica. Poeta. Hodajući kaos. Igračica riječima koje skuplja u glavi dok ne postane tijesno. Kad tamo postane tijesno, onda nastane Ruž & Ružmarin. Osim na blogu, pratiti me možete i na Facebooku. 

Družimo se, čitamo se, volimo se! Bez granica.