Nepravomoćna presuda protiv RTL-a zbog prenošenja Milanovićeva napada na Bandića mogla bi dovesti u pitanje ulogu i svrhu medija u demokratskom društvu.
Zašto bi hrvatski mediji trebali štititi gradonačelnika od predsjednika Vlade? Zašto bi trebali štititi predsjednika Vlade od njega samog?
Zašto bi hrvatski mediji trebali zakinuti publiku za kontroverzne, polemične pa i skandalozne izjave javnih osoba, od predsjednika države i Vlade, do župana, biskupa i šefova nogometnih klubova?
Ova pitanja izviru iz nepravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu u kojoj je RTL Televizija kažnjena s 50 tisuća kuna zbog izravnog prenošenja izjave Zorana Milanovića u kojoj je uoči lokalnih izbora verbalno napao Milana Bandića.
Bandić se zbog toga našao povrijeđenim, ali nije mu bilo dovoljno samo podnijeti tužbu protiv premijera, nego i protiv medija koji su prenijeli njegove rečenice.
A sud mu je u prvostupanjskom postupku dao za pravo.
Pazi što pričaš
S jasnom porukom svim medijima da paze kakve izjave prenose u javnost, čak i ako su one izrečene uživo, čak i ako ih je izrekla tako visokopozicionirana osoba kao što je predsjednik Vlade.
Pa čak i ako su izrečene u žaru predizborne kampanje.
No, da je kojim slučajem i mogao, RTL nije trebao cenzurirati Milanovićevu izjavu u kojoj je optužio Bandića za "klijentelizam i korupciju" i nazvao ga "crnim Bizantom". Jer u tom slučaju pretvorio bi se u cenzora, u premijerovu PR službu ili u Bandićeva savjetnika.
Javnost je zaslužila čuti Milanovićeve riječi, kao što Milanović snosi odgovornost za svoje riječi.
Javnost mora čuti
Javnost mora čuti kako se premijer izražava, vidjeti kojim argumentima se služi - ili još bolje, vidjeti da se ne služi nikakvim argumentima - a jedino što su novinari mogli u tom slučaju učiniti jest uzvratiti Milanoviću protupitanjem, zatražiti dokaze za njegove tvrdnje ili eventualno suočiti Bandića s tim optužbama.
Sve drugo narušilo bi samu bit i svrhu medija.
Čak i da je Milanović kojim slučajem opsovao, to je moglo ući u program. Pa neka ljudi vide kako se to izražava predsjednik Vlade. Zapravo, što je političar više pozicioniran, to mediji imaju obavezu iscrpnije prenositi njegove izjave.
Treba, naime, razlučiti dvije stvari: jedno je kad mediji šire i potiču mržnju, a drugo kad razotkrivaju javne osobe kako to čine.
Jedan primjer za to svakako je bio radijski intervju Zdravka Mamića, kada se novinar smijuljio i naočigled uživao dok je ovaj vrijeđao "Srbina" Jovanovića. Ipak, zahvaljujući tome javnost je dobila priliku vidjeti kakva osoba se nalazi na čelu najvećeg sportskog kluba u zemlji.
To što Mamić kasnije nije snosio nikakve, pa ni sudske posljedice svojih riječi, samo pokazuje u kakvom društvu živimo.
Ruža i stranci
Drugi primjer je Ruža Tomašić na stranačkom skupu prije prvih europskih izbora, kada je govorila o "strancima" u Hrvatskoj. Novinari su imali obavezu izvijestiti o tome, jer se radilo o kandidatkinji koja je ušla u Europski parlament, baš kao što im je bila dužnost prenijeti i kontroverzan Milanovićev odgovor toj, kako ju je nazvao, "elementarnoj nepogodi".
Treći je primjer bila naslovnica Slobodne Dalmacije s izjavom sada pokojnog svećenika Adalberta Rebića da je "za sve kriva urota pedera i lezbi". Ono što je izgledalo kao medijsko pozivanje na mržnju, zapravo je bilo raskrinkavanje uglednog pripadnika Katoličke crkve.
Međutim, nešto posve drugo je kad mediji daju prostor fašistima, šovinistima, agitatorima i stavljaju se u službu jedne ideje, svjetonazora ili partije.
Poslije ove presude RTL-u nije baš jasno kako je sutkinja Općinskog suda točno zamislila ulogu novinara i medija.
Dokle bi trebala ići ta njihova cenzura? Kako bi izgledalo to "peglanje izjava"? Što bi novinari trebali ocijeniti pogodnim za objavu, a da se pritom ne pretvore u ono što novinari nisu i ne bi smjeli biti?
Još malo pa bi nekome poput Bandića moglo pasti na pamet tužiti medije koji su ga osramotili prenoseći njegove kompletne izjave.
Milanović bježi od suda
No, ono što ovom slučaju daje novu draž, jest vijest da se Milanović baš danas nije udostojio pojaviti na sudu kao svjedok obrane u sudskom postupku protiv Hrvatske televizije, koja je također nekritički prenijela njegove sporne izjave.
Na ročištu povodom Bandićeve tužbe protiv HTV-a Milanović se ispričao spriječenošću, što je suca Općinskog suda natjeralo da mu zaprijeti kaznom od dvije tisuće kuna ako se idući puta ne pojavi na klupi za svjedoke.
Premijer ne samo da nije išao braniti svoje riječi, nego nije išao braniti ni medij koji ih je u cijelosti prenio.
To pokazuje njegovo shvaćanje uloge medija, kao i prihvaćanje odgovornosti prema onome što izgovara kao predsjednik Vlade.
Ako mu je već odgovaralo da ove dvije televizije prenesu njegove neargumentirane optužbe protiv suparnika na izborima, onda je trebao učiniti barem toliko da se odazove pozivu tuženog medija kao svjedok obrane.
Ali očito je imao važnija posla.
Mediji glavne žrtve
I upravo zato se dogodilo da su se mediji našli u poziciji žrtve ovog političkog obračuna.
Kad bi se ponašali onako kako od njih očekuju hrvatski sudovi, onda bi, s jedne strane, trebali štititi Bandića od premijerovih napada, a s druge, spasiti Milanovića ne samo od sudske tužbe, nego i od javne sramote.
A kad bi se ponašali kako od njih očekuju političari, onda bi im trebali služiti isključivo kao alati za njihovu promociju: Bandiću za populističke provale, Milanoviću za verbalne ispade.
U suprotnom, mogli bi im sudskim putem začepiti usta.
