Ono što je trebao biti motivacijski skup za europske izbore, podsjećalo je na prvi HDZ-ov sabor na kojem se govorilo o ustašama, komunistima, jugoslavenima...
Tomislav Karamarko i njegov HDZ obračuvali su se s "jugofilima i jugonostalgičarima", dok su stanovnici Slavonije ratovali s vodenom stihijom. Napadali su nenarodnu vlast, dok se ta ista vlast borila s nezapamćenim poplavama.
U istoj rečenici spominjali su i lustraciju i Tuđmanovu pomirbu, i europsku perspektivu i ideologiju "krvi i tla". U istom dahu govorili su o Bleiburgu i logorima, o udbašima i titoistima, kao i o nezaposlenosti, porezima, krizi i padu životnog standarda.
Zaklinjali su se u poginule i nestale, a da ni jednom riječju nisu spomenuli ugrožene stanovnike Slavonije. Prisjećali su se poginulih i nestalih, ali ne i onih koji su upravo u tom trenutku bježali iz vlastitih domova.
Iz neke druge dimenzije
Nema sumnje, subotnji motivacijski skup HDZ-a zaista je ispao iz neke druge dimenzije. Iz nekog drugog vremena, iz nekog drugog konteksta.
Glavna oporbena stranka trebala se pripremati za europske izbore, da bi se uporno vraćala na '45. i '89. Opravdano je kritizirala Vladu zbog toga što je gospodarski uništila državu, da bi zatim udarila po tome kako su te vladajuće stranke prije trideset godina bile okrenute Beogradu, Titu i Jugoslaviji.
Uglavnom, ono što je trebao biti motivacijski, izgledao je kao prvi HDZ-ov sabor u Lisinskom. Onaj na kojem su se ispirali duhovi NDH i bježalo od Jugoslavije. Dok je vani bjesnjela poplava, vladalo izvanredno stanje i evakuacija tisuća stanovnika Slavonije, HDZ se borio s vlastitim duhovima.
A duh Franje Tuđmana lebdio je nad visoko isukanim zastavama.
Ustaše i komunisti
Bilo je tu i obećanja o vraćanju pokroviteljstva nad komemoracijom u Bleiburgu, prisjećanja na komunističke logore, ali i nesuvislih poruka Davora Stiera kako Hrvatska istovremeno treba lustraciju i povratak Tuđmanovoj ideji pomirbe. Ukratko, bilo je tu svega. Samo ne onoga što se očekuje od stranke koja želi doći na vlast.
Ovim skupom HDZ je jasno poručio koji su mu prioriteti i što se njegovoj vrhuški mota po glavi.
U Hrvatskoj koja je nakon korupcijskog, zatim gospodarskog, ovoga vikenda doživjela i pravi potop, Karamarko je ostao zatočen u davnoj prošlosti, u ideološkoj magluštini, u svjetonazorskom ćušpajzu. I u vlastitoj uobrazilji.
Prošlost nas uči
A ako nas ta prošlost na koju se Karamarko poziva ičemu može naučiti, onda je to činjenica da se HDZ najviše busao u domoljublje upravo onda kad je državi nanosio najveću štetu. Kad je nabrijanim patriotizmom želio prikriti korupciju, kriminal, bezakonje ili vlastitu nesposobnost.
Umjesto jasne vizije za budućnost, HDZ nudi mutnu interpretaciju povijesti. Umjesto nade, nudi strah. Umjesto da predlaže rješenja za stvarne probleme, izmišlja ideološke neprijatelje. Umjesto boljitka najavljuje nove ratove.
Ako je to jedino što može motivirati njegove članove i birače, onda je Hrvatska u težoj situaciji nego što se čini.
