Urednik Financial Timesa napisao je za hrvatsku ekonomiju da je "basket case". Termin potječe iz dana kad su mentalno oboljeli pleli košare u psihijatrijskoj ustanovi.
Hrvatska je "basket case". Pacijent za kojeg nema lijeka
U svom čuvenom članku o hrvatskoj ekonomiji koja je od Grčke preuzela ulogu najgore ekonomije u Europi, autor Financial Timesa poslužio se znakovitom frazom.
Hrvatsku je, naime, opisao kao "basket case".
Ta fraza u urbanom rječniku ima nekoliko značenja. Može označavati bezizlaznu situaciju, odnosno beznadežni slučaj. A može poslužiti i kao parabola kojom se opisuju ljudi koji su izgubili mentalno zdravlje i za koje više nema lijeka.
Pojam proizlazi iz stare prakse da se mentalno oboljeli pacijenti šalju u ludnice gdje su do kraja života proizvodili pletene košare. Ili "baskets".
Ćaknuta zemlja
Dakle, ne zvuči baš pohvalno. Ni obećavajuće. Dapače, zvuči prilično beznadežno. I pomaknuto. I pomalo ćaknuto.
Autor članka, briselski dopisnik Tony Barber, objasnio je ovih dana kako je svoj članak temeljio na osobnom iskustvu i na podacima dobivenim od europske birokracije, Europske komisije ili Vijeća.
Da bi Hrvatsku opisao kao izgubljeni slučaj.
Kao mentalnog bolesnika koji čuči u kutu i ne obazire se na svijet oko sebe. Do nje ne dopiru vanjski glasovi i može preživjeti jedino uz pomoć medikamenata. Nepredvidiva je i nepristupačna. Ponekad i svadljiva. Često svojeglava. Još češće tvrdoglava.
To je, dakle, bio pogrdan termin kojim se opisuje ekonomija jedne od članica Europske unije. Ali ne radi se ovdje o zemlji s običnim problemima, uobičajenim teškoćama kakve proživljavaju i druge zemlje pogođene padom BDP-a, rastom nezaposlenosti, negativnim pokazateljima zemlje pogođene recesijom.
Nema lijeka
Ne, ovaj termin opisuje probleme za koje autor smatra da su nerješivi. Za koje nema lijeka. I to zato što pacijent, u ovom slučaju hrvatska Vlada, uporno odbija provesti nužnu terapiju za ozdravljenje.
Uporno odbija napraviti ono što je čak i Grčka, pod žestokom prisilom EU, morala napraviti i sada je prepustila Hrvatskoj svoje mjesto u kutu, na spužvenom stolcu, s pletenom košarom u ruci.
Kad nekome kažete da je "basket case", onda obično vrtite kažiprstom oko sljepoočnice i signalizirate sugovorniku da je ovaj ovdje izgubljeni slučaj potpuno izgubio vezu sa stvarnošću.
A Hrvatska upravo tako zvuči: trinaest kvartala BDP je u padu, gotovo šest godina ne dira se u birokraciju, samoubilački teritorijalni ustroj s 550 gradova i općina, dižu se porezi kako bi se uništila potrošnja, spuštaju se porezi kako bi se oštetio proračun, uvodi se štednja, pa se od nje odustaje, da bi se onda kritiziralo ministarstva koja previše troše.
Da i ne spominjemo izjave premijera i njegovih ministara. "Basket case".
A onda Zoran Milanović kaže da je njegova koalicija "jedini jamac normalne Hrvatske". I nastavi sa svojom Vladom plesti košaru.
Što je više uopće normalno u Hrvatskoj? Osim činjenice da smo se navikli da ništa nije normalno.
Malo ovo, malo ono
Da se ne plaća porez, da se plaća preveliki porez, da se malo ubija potrošnja, malo proizvodnja, malo oboje, da se štite paraziti, a ubijaju proizvođači, da se krade i laže, mulja i blebeće.
Normalno je da Hrvatska već dvadeset i kusur godina nije normalna država. Pa ni s ovakvim premijerom na čelu ovakve Vlade.
Ako jednog dana čak i postanemo normalni, kao država, kao društvo i kao zemlja u cjelini, velika je vjerojatnost da to nećemo ni primijetiti.
Ili ćemo to registrirati kao nešto potpuno nenormalno.
To je taj europski "basket case". Zemlja od koje opet dižu ruke. I zemlja koja čeka čudesno ozdravljenje.
I to doista čudesno, s obzirom na one koji čekaju da zamijene ove koji sada "pletu ekonomske košare" s obje strane Markova trga. Samo tri godine nakon što su pokrali i uništili tu istu državu. Ludilo.
Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku