Trava je uvijek zelenija kod susjeda i slične narodne mudrosti koje progovaraju o vječnoj ljudskoj potrebi da budu negdje drugdje, rade nešto drugo, žive drugačije. Drugo je nepoznato. Drugo je neistraženo. Drugo je zanimljivije. Drugo je uzbudljivije. Drugo je bolje.

Netko svoje okove nosi lakše, drugi teže. Nekome je dovoljno dva puta godišnje otići na putovanje daleko od kuće i daleko od svoje komfor zone da napuni baterije za povratak u rutinu. Netko baš rutinu voli. Svakakvih nas ima.

Ja sam nekako oduvijek bila ovisna o promjenama. O novim ljudima, novim iskustvima, drugačijim pričama. Ta moja želja za novim stvarima i iskustvima rezultirala je time da ako danas stavim sebe na jedan papir ili životopis, to izgleda prilično konfuzno.

Jednostavno, previše toga me zanimalo, a često su to bile stvari koje jedna s drugom nisu imale veze. Na prvu. No danas kad na njih gledam s dovoljnim odmakom od ovdje gdje jesam, nekako kao da imaju smisla, sve one skupa. Svi ti ljudi, putovanja, različiti poslovi, hobiji, različiti fakulteti, svi ti dijelovi zajedno tvore jedan smisao koji korak po korak tek otkrivam. Kako je to moguće da sam u istoj godini konobarila u Americi, a u Pragu sastančila po najvećim odvjetničkim uredima raspravljajući s vrhunskim odvjetnicima kako da najbolje zaštitimo patent mog poslodavca? Eto ne znam, niđe veze, rekoh već. Ili možda...

ALIS MARIĆ: Evo kako sam unovčila svoju strast prema čitanju i knjigama

Dugo vremena sam razmišljala o freelanceanju. I dok mi se na početku to činio kao predivan koncept, imala sam dojam da je rezerviran samo za programere iliti IT stručnjake. Kako ih nisam voljela. Te IT-ovce. Zamisli, čitavo djetinjstvo sve što su radili je to što su bili asocijalni i igrali doma igrice dok smo se mi „normalna“ djeca igrali policajca i lopova u parku. Ili skakali lastik. Kad je došlo vrijeme fakulteta, krenuli su studirat tamo neke informatike. Logično, kompjuter im je bio jedini frend cijelo djetinjstvo, za drugo ni ne znaju.

Ne moraju ni radit za nekoga, mogu radit za sebe. Od bilo gdje na svijetu. Kako ih nisam voljela dok sam sjedila u onom svome uredu s nikakvom perspektivom bogaćenja ili uzbudljivog nomadskog života. Kako sam bila ljubomorna.

Ok, nisam ozbiljna. Pretjerujem. Banaliziram i karikiram, očito. I najbolji prijatelj i bivši dečko su informatičari i ujedno osobe koje jako volim i bez kojih bi moje postojanje više odgovaralo nekim drugim, davno prošlim vremenima. A i ako ću biti baš iskrena sama sa sobom, ne mogu ni biti ljubomorna na posao koji nikad ne bih ni radila. Jedini odgovor koji imam na pitanje koje jezike znaš može biti engleski, španjolski ili talijanski... Kakve Jave i Pascali. Kada vidim one brojeve i slova na ekranu zavrti mi se plus što se osjećam užasno glupo koliko mi to besmisleno djeluje. Jebiga, društvenjak sam u duši. No, dobro, zašto uopće pišem o informatičarima? Zato što sam htjela pisati o radu s laptopa. Radu s laptopa koji ti dozvoljava da radiš i zarađuješ iz udobnosti vlastitog doma. Ili recimo nekog hostela u Chiang Maiu. Ili coworking prostora na Baliju.

Kao što sam krenula pisati, sve do prije dvije godine pojam feelancera u mojoj glavi bio je rezerviran za programere, dizajnere i umjetnike. Onda sam 2016. otišla u Tajland na mjesec dana. Tajland - obećana zemlja za backpackere i digitalne nomade. U svakom hostelu upoznavala sam ljude različitih profesija, dobi i državljanstava. Svi oni imali su različitu životnu priču i različitu razinu i vrstu obrazovanja. Bilo je tu dizajnera, prevoditelja, marketinških stručnjaka, prodavača, ljudi s vlastitim biznisom, pisaca, blogera, pa čak i pravnika.

Svi oni imali su jednu zajedničku stvar. Svi su bili freelanceri i digitalni nomadi. Razlika između freelancera i digitalnih nomada je ta što prvi mogu, ali ne moraju biti drugi dok su drugi gotovo uvijek prvi. Svi oni, digitalni nomadi, putuju i rade. Sve što im za posao treba je laptop i dobar WiFi. Pričali su mi o tome što sve rade, kako nalaze poslove, koliko su plaćeni, imaju li više novaca nego na stalnom poslu koji su radili prije nego li su krenuli u ovu pustolovinu. Nisam ih pitala zašto su to napravili. Odgovor na 'zašto' sam znala. Odgovor na 'zašto' bio je logičan.

Jedan mjesec zarade za tri, drugi jedva spajaju kraj s krajem. Freelancanje daje određenu slobodu, no ne daje pretjeranu sigurnost. A što se tiče radnog vremena, ono zna biti i puno gore nego standardni osmosatni radni dan. Često se i radi puno više. No, znaš da radiš za sebe i da ćeš zaraditi upravo onoliko koliko želiš raditi. Ni manje ni više, priča mi jedna zgodna preplanula Australka dok leži u hammocku u kupaćem, s laptopom u krilu i završava prijevod s mandarinskog na engleski koji mora poslati prije nego u Americi krene radni dan. „Jebote Zoe, ako ti ne živiš san svih snova...“, s divljenjem, ali i laganom dozom ljubomore govorim joj ja dok istovremeno računam koliko mi je dana godišnjeg ostalo prije nego se moram vratiti na posao.

Fast forward na današnji dan. 12.04.2018. Četvrtak je. Proljeće je napokon došlo, kažu ljudi po FB statusima. Da nema njih, ne bih znala budući da iz stana nisam izašla ravno četiri dana. A da nemam cimerice, jedini kontakt koji bih imala s vanjskim svijetom bi se sveo na onaj kratki trenutak oko podneva kada otvaram vrata dostavljaču hrane. Moj dan u zadnje vrijeme izgleda otprilike ovako.

Probudim se oko devet. Pijem kavu i čitam vijesti do deset. Naručim hranu, previše posla imam da bih sada još i kuhala. Vratim se u krevet, uzmem laptop i krećem. Do kraja tjedna imam nekoliko rokova. Plus pisanje diplomskog. Radim do nekih šest-sedam s pauzom za ručak. I onda opet od nekih deset pa do jedan, dva, tri ujutro, kako kad.

Zna tu biti i 12 sati rada, ponekad. Ako ste tip osobe koja je sklona prokrastinaciji, freelanceanje je jedan od težih izazova s kojima ćete se suočiti. Tanka je granica između pisanja teksta i jednog klika na YouTube „da odmorim pet minuta“ što se pretvori u npr. gledanje videa u kojima Obama „pjeva“ Shape of You, što je toliko zanimljivo u tom trenutku da se onih pet minuta pretvori u dva sata. Ako si bio student koji bi, kad je trebalo učit, našao 101 drugu stvar za radit, od usisavanja do glancanja starih figurica iz kinder jajeta koje si skupljao kao dijete... Možda bolje da se držiš ureda i šefa koji ti zaviruje iza leđa u ekran. Pusti freelanceanje ozbiljnim ljudima.

Kada radiš u firmi tvoja odgovornost se svodi na to da se pojaviš na poslu u dogovoreno vrijeme, obavljaš zadatke koje si dobio i ideš doma u više manje isto doba svaki dan. Ako se nešto i zezne, rijetko što radiš baš u cijelosti sam pa uvijek imaš taj neki tim koji ti drži leđa.

Imaš nadređenog koji ti daje smjernice. Imaš par kolega koje možeš pitati za savjet. Imaš kolege s kojima možeš ogovarati tog groznog šefa koji, zamisli, očekuje da radiš. Kad odlučiš okrenuti leđa svemu tome jer eto, želiš „slobodu“ i fleksibilno radno vrijeme, pripremi se na sljedeće.

Pripremi se na to da više nemaš kolege stol kraj sebe, sad si sam svoj kolega. Da, život freelancera zna biti poprilično usamljen. Pripremi se na to da moraš biti jack of all trades. Od svakodnevnih pitchanja za posao, pregovaranja s klijentima, samostalnog organiziranja poslova, upravljanja vremenom, multitaskanja, ponekad i rada u 2-3 ujutro jer radiš s klijentima iz različitih vremenskih zona. Ti si sam svoj šef, sam svoj kolega, sam svoj motivator, sam svoj učitelj, sam svoj najveći neprijatelj. Sam.

No, isto tako, pripremi se i na jedno od najnevjerojatnijih i najzanimljivijih iskustava koje ćeš imati. Projekte i poslove biraš sam, a budući da biraš one koji su ti zanimljivi u startu si angažiraniji i motiviraniji. Mene i dan danas fascinira kako i najmanja iskustva i poznanstva koja sam imala su mi donijela neke od najdražih poslova i suradnju s ljudima iz različitih krajeva svijeta. Koliko je to fascinantno? Koliko li je fascinantno da ti jedan mali ekran i tipkovnica omogućava da surađuješ s ljudima diljem svijeta iz svoje sobe ili omiljenog kafića?

Iako je ona zelena trava koju sam prije dvije godine vidjela u Zoinom dvorištu sada nešto bljeđa, gotovo pa žuta, svejedno je ne bih mijenjala. Ovo je moja nijansa žute.

A kad zaljubljenost prođe i padnu roze naočale, a ti počinješ stvari vidjeti jasnije, vrijeme je da se suočiš s istinom. Jesi li pronašao svoj san svih snova ili naišao na zajeb svih zajeba? Odgovor je najčešće daleko i od jednog i od drugog. Odgovor se najčešće krije u tebi i u tome koje si i koliko zajeba spreman prihvatiti kako bi tek tu i tamo dohvatio svoje snove.

O autorici: 

Najviše volim pisati o svome najdražem hobiju- putovanjima.  Ne mom blogu Curious Journeylist nećete naći klasične putopise budući da mi je samoj dosadno čitati o atrakcijama, a kamo li pisati o njima. Volim pisati o  iskustvima, ljudima, davati praktične savjete oko određene destinacije te načine kako uštedjeti na putovanjima ili kako putovati bez agencije. Pratiti me možete na blogu, FB i Instagramu.