No, što sam starija mene svaki šamar boli dublje, intenzivnije, jače, a za svaki se oporavak hvatam grčevito poput utopljenika za splav nakon beskrajnih sati plutanja. Kao da mi otpornost slabi, a duša želi reći – Hej živote u redu je, shvaćam, samo malo popusti.

Dok si mlad, nisi svjestan što sve život može, čak i kad te u mladosti udaraju, ponos ti ne da da se slomiš, žestoka nada da je život ipak nešto više od dva reda tuge i reda sreće.

Dok si mlad misliš, kad narastem bolje ću ja to, mudrije, opreznije, ta nisam slabić koji odustaje i kod najmanje prepreke.

I nisi. I hoćeš, bolje ćeš. Mudrije. Opreznije. I baš zato i boli jače.

Sjećam se vremena kad sam bila dijete. Sjećam se donekle svojih razmišljanja, dječjeg stava prema životu, onog vjerovanja u čaroliju postojanja, osjećaja uzbuđenja – jer kad narastem mogu baš sve, svijet samo mene čeka. Taj je osjećaj bio prisutan čak i kad sam bila nesretna i tužna jer sam duboko vjerovala u magiju života i pokoji loši događaj nije imao moć da to moje vjerovanje zasjeni.

I kad je boljelo, dramili smo, vidjeli kraj cijelog svijeta zbog propusta u tek malenom djeliću istog. Pa opet, brzo smo se dizali na noge, otresli bi krvava koljena i obrisali balavi nos te visoko uzdignute glave krenuli dalje. Tvrdoglavo. Ponosno. Prepuni života.

Pamtiš li još taj osjećaj?  Ono dječje otvoreno srce lišeno ograda koje kao odrasli marljivo postavljamo oko sebe svaki put kad osjetimo gorku bol razočaranja?

Ja pamtim. A pamtim i onaj kad sam povjerovala da svijet ne funkcionira onako kako sam ja to u svojoj glavi zamislila. Da se po ničemu ne razlikuje moj život od bilo čijeg drugog; svi smo u istoj kaši, neki od nas su samo bolji glumci. Kao i onaj kad sam svoje dječje srce zaključala i rekla mu da šuti jer svijet nije mjesto za njega već za nekoga puno opreznijeg, nekog ispunjenog sumnjama, skepticizmom, ograničenjima, nepovjerenjem, otporom…Za nekoga tko se naziva odraslim. Nekog tko ostaje čvrsto na nogama kad ga lome, dostojanstvena držanja sa suzom u oku koja će kliznuti postrance na jastuk, u tišini, mrkloj noći bez svjedoka i sa sobom odnijeti sva slijepa očekivanja…

Većina ljudi kad ih upitam što je za njih život, odgovara sa uzdahom; Život je borba. Kimnem potvrdno, s razumijevanjem, prisjetim se svojih boksačkih rukavica koje su, umjesto da su spavale negdje u mračnom kutku okačene o klin, prečesto bile upravo na mojim rukama. Uzvrati udarac. Ne daj se, bori se.

No, potom se rastužim.

Kao da smo izgubili poantu i ne, ne mislim da trebamo opet biti kao djeca. Ne potpuno. Samo pronaći onu prokletu ravnotežu, prihvatiti život takav kakav je, njegove uspone i padove, ne vezivati se za ishode.

Kako bi bilo pokušati nešto drugačije? Kako bi bilo kad bi prestali pružati otpor mislima i stvarima koja nam se događaju u životu?

Kad bi pokušali borbu zamijeniti prihvaćanjem? Staviti ovo stanje duha visoko na našoj listi prioriteta?
Zašto je borba ta koja se smatra odlikom jake osobe, a prihvaćanje se pripisuje slabićima, kad ono što prihvatimo nestaje puno brže i bezbolnije u usporedbi sa borbenim stavom koji tako žarko i ponosno prihvaćamo?

Možda jer prihvaćanje povezujemo s djelovanjem odnosno ne djelovanjem. Prihvatiti nešto ne znači odustati od nečega, prestati raditi na nečemu što želimo. Nedavno sam negdje pročitala divnu rečenicu:

Prihvaćaj svoj život onakav kakav jest. Čak i ako nisi zadovoljna njime u ovom trenutku, stvarnost je koju živiš i dužna si ponajprije sebi prihvatiti ga točno u onom obliku u kojem postoji, a svojim djelovanjem raditi na svemu onome što bi htjela promijeniti. Prihvaćaj sve svoje tuge i patnje, kao i sve svoje radosti i sreće. Ne opiri se, ne suprotstavljaj se, jer tvoj otpor u slučaju patnje produžuje tvoju tugu, a vezivanje u slučaju sreće stvara novu patnju kad sreća odluči privremeno napustiti odaje tvoje duše. I što si tada nego netko tko zapravo ne živi? Tko je nesretan jer je u konstantnom sukobu s onim što mu je svemir stavio na raspolaganje kao najprirodnije odijelo u koje svoj život može obući?

Skinite svoje boksačke rukavice. Uklonite i ono dječje naivno vjerovanje da vas tamo negdje čeka savršeni život široko raširenih ruku dok vi svoje djelovanje svodite isključivo na maštanje.
Prihvaćajte.
Djelujte.
Rastite.
Živite.

Ostajte mi dobro,
         vaša Brankica

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.