I nije taj šok bio ni tako loš, mogu vam reći, jer mislim da sam bila već dobrano na pragu drugog tromjesečja kada sam zapravo počela racionalno razmišljati o svom novom stanju. Stanju koji me odvodi u skroz nove avanture.

Taj prijelaz bio je olakšan i time što nitko u mojoj bližoj okolini nije bio trudan. Dobro, nije bio trudan zadnjih šesnaest godina – što opet znači da sam se cijelo vrijeme kretala u nekom balončiću bezbrižnosti. Moja velika pitanja bila su na tragu ‘koja kolica izabrati?’ i ‘što ću, majko sveta, ako bude dečko?’. Nije tu bilo mjesta ni za kakve komplikacije, spontane pobačaje, teške porode i pedijatrijske dijagnoze. Ja sam bila trudna i jedini svijet koji sam poznavala, bio je onaj iz moje perspektive. Sve ovo loše – došlo je kasnije.

Tako me dočekala druga trudnoća. Također planirana, ali ovaj put i jedva dočekana, kao što znate i sami. I dok sam prvi put ostala šokirana nakon druge linije na testu (i fokusirana na ‘kako ću ja, princeza, sada nekome biti mama?! Ali ja moram spavati do 10 i gledati 25 epizoda serije dnevno!!’), ovaj put sam bila presretna – punih 7 minuta.

Prvu stvar koju sam napravila, nakon što sam obznanila mužu sretnu vijest, je da sam mu zabranila da se previše raduje. Jer još je rano, nema mjesta za opuštanje. Nakon toga sam mu zabranila da ikome išta kaže do prvog pregleda. Jer tko zna, nitko ništa ne zna, krhko je znanje i tako to. U Njemačkoj je praksa da vas naručuju tek 8. tjedan na prvi pregled (što je zapravo jako pametno), što je u mom svijetu značilo, naravno, tri tjedna agonije.

To više-manje znači da sam te tjedne provela ljuteći se na sebe jer imam mučninu i sad mi se tu kao nešto spava – a dobro znamo da je to za slabiće i samo mi ide na živce kad ja još ni ne znam jesam li zapravo trudna. To je također značilo da bježim od ljudi jer sam zaista htjela izvesti onu američku foru i ne reći nikome do 14. tjedna. A pošto moj stil života ne ostavlja puno prostora za ‘glumljenje’ da nisam trudna, taj plan je vrlo brzo završio u vodi.

Frendu s kojim smo išli na koncert smo rekli 5 dana poslije. Probajte vi ići na koncert Bring Me the Horizona i ne piti alkohol. Frendici smo rekli za ručkom 6 dana kasnije jer je znala da mi kasni. Mami i kumi sam rekla 10 dana kasnije jer samo MORALA nekom govoriti koliko mi je zlo i ne znam kako da si pomognem, a one su jedine koje imaju obavezu pred bogom i ljudima da me moraju slušati.

Čak je i Morana saznala već u 9 tjednu – jer je plakala kako joj nikad neću rodit brata ili sestru – i kako onda da joj ne kažem?! Sve u svemu, čuvanje tajne nije išlo baš po planu i programu. Pogotovo ako uzmemo u obzir moj stomak koji je apsolutno otkazao poslušnost!

Pa popričajmo malo o stomaku u drugoj trudnoći! Sve znam, sve sam čula o tome kako svaki put izleti sve ranije. Bila sam svjesna postojanja termina ‘second pregnany belly‘ i apsolutno sam ga ignorirala jer je to ionako za one slabog karaktera i nikakvih trbušnih mišića. Ali ja sam mislila da to ima veze s malim razlikama u trudnoćama i neaktivnom životu poslije.

Dakle, nikako sa mnom, ni u kojem slučaju. S obzirom na to da sam u prvoj trudnoći imala 10 kila manje, a stomak je bio nepostojeći do 16. tjedna, ja sam zaista očekivala barem identičnu situaciju! Jer moj stomak je i ovaj puta bio istreniran! Bila sam trudna prije 5 godina što znači da je i tijelo moralo barem nešto zaboraviti! A hvala bogu, tu je i ovaj spomenuti višak koji je trebao sakriti sve barem na neko vrijeme.

Nope. Ni približno. Reći ću vam samo da imam stomak od 6. tjedna (ne znam kako, ne pitajte me), a trudničke hlače nosim od 9. tjedna. Jer ne mogu zakopčati stare. Kila imam jednako, ali stomak je tu od starta i ja mu se ne mogu načuditi. Navodno ima neke veze s pamćenjem tijela koje ovaj put ‘zna šta treba raditi’ pa sve to obavi odmah na početku.

Tako da svi moji pokušaji sakrivanja imaju efekta samo u fizičkoj udaljenosti. Svi koji nisu znali da sam trudna, nisu to znali samo zato što me nisu vidjeli. I samo zato što mi nisu sreli baku, ali to je sad druga priča.

Također, u duhu sakrivanja trudnoće, ne mogu vam objasniti koliko ljudi me otvoreno pitalo jesam li trudna. Što je mene ozbiljno zasmetalo – ako ne želite da vam ljudi lažu u facu, ne pitajte ih takve stvari!

Jer ja sam smatrala da je moje pravo, u tako ranom stadiju, ne raspravljati s neznancima o svom stanju. Uostalom, ako mi dijete i šefica još uvijek ne znaju – zašto smatrate da vi morate? Jer trudnoća je i dalje privatna stvar i nitko vam nije dužan tu informaciju dok sam ne donese odluku. Na kraju krajeva, koliko puta sam se susrela s osudama preranih objava, a onda bila zasuta pitanjima ‘kad će drugo?’ i ‘jesi ti to trudna?’. Ja sam vam po tom pitanju kao nevjerni suprug – ako ne želite da vam lažem, ne pitajte me!

Šalu na stranu, to je zapravo najteži dio. Dok pokušavam ostati pribrana i spremna na sve što može poći po zlu, prva trudnoća je, osim blaženog neznanja, donijela i taj osjećaj mentalne odvojenosti. Prvo tromjesečje prve trudnoće samo je, zapravo, ideja trudnoće. Ideja bebe. Ne osjetite ništa, ne vidite ništa, razlike su samo na papiru. A poneka mučnina nije puno drugačije od one nedjeljom ujutro.

I taj odmak daje vam prostora da se povezujete s trudnoćom tek kako ona napreduje. Drugo prvo tromjesečje nije tako lako – jer zapravo osjetite da ste trudni od prvog dana! Emotivno znate što vas sve čeka, fizičke promjene osjetite i naprosto je nemoguće ne vezati se.

Jer stomak se već nazire što je jasan pokazatelj da se život mijenja. Mučnine nisu od partijanja, to znate i vi i starije dijete koje vas pokušava ujutro izvući iz kreveta. Više ništa ne planirate mutno u daljini, sada znate od starta što vam treba, a što ne, što morate kupiti, a što dovući iz skladišta. Logistika je već razrađena u glavi i od prvog dana ne sanjate oblačiće nego računate je li vam trenutni auto dovoljno velik za drugo dijete i koji nastavci za kolica su vam potrebni za starije dijete.

A tu ne pomaže i njemačka efikasnost koja vam napravi plan termina i pregleda za cijelu trudnoću – odmah u 10. tjednu. Jer sada imamo plan i program i ne dolazi u obzir da ih nekako ne ostvarimo – a svejedno morate pričekati tih 14 tjedana. Kako to izgleda u glavi trudnice, dovoljno će vam opisati jutrošnja situacije gdje sam plakala na glas jer moram opet čekati četiri tjedna do idućeg pregleda. Što da vam kažem?

Tako da moj odgovor na pitanje iz teksta glasi: “Nemam pojma”. Nemam pojma kako se sakriva trudnoća, pogotovo druga. Jer jutarnje mučnine, umor i gubitak volje za životom, koje dolaze uz prvo tromjesečje, idu poprilično teško uz raspored starijeg djeteta, posao i odrađivanje svakodnevnih standardnih obaveza.

Ako uz to imate stomak kao ja, i božićne praznike u to doba – ja bih rekla da je nemoguće. Ali možda je samo do mene i do ove trudnoće. Ne kaže se bezveze da je svaka priča za sebe. Ja se samo nadam da će i drugo tromjesečje biti ‘školsko’ pa tako sa sobom donijeti sav taj opjevani elan i odnijeti potrebu za skrivanjem. Jer treba mi odmor od ovog prisilnog odmaranja, vjerujte mi.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Zovem se Maja Marić, službeno sam profesor hrvatskog jezika i novinar, neslužbeno mama i expat, a u potajno u sebi prikriveni tetovirani alternativac. Kako živim 'u glavi' oduvijek, pisanje je bilo moj ventil u kojem imam potpunu slobodu reći sve što mi je na umu. Radilo se o labirintima obične svakodnevice ili kompleksnim društvenim kretanjima. Sve što vas zanima o meni, možete saznati u mojim tekstovima na blogu. Naravno, za one 'koji žele znati više', uvijek su tu i sveprisutni Instagram i Facebook page.