Bila je razumljiva ljutnja jednog vozača koji se jučer svađao sa seljacima. Njemu je također palo na pamet da blokira županiju, ali nema čime. Fali mu mehanizacija
Jedna scena u sinoćnjem Dnevniku HTV-a bila je naročito uzbudljiva.
Stao vozač na blokiranoj cesti i krenuo se svađati sa seljacima. Ljutio se na njih zato što blokiraju ceste, upućujući ih da svoja prava traže tamo gdje trebaju. "A kako bih ja trebao tražiti svoja prava? Da idem sad blokirati županiju?".
Odgovor nije dobio, ali u zraku je ostalo visjeti pitanje: čime bi on to blokirao županiju?
Traktor kao strateška prednost
On, kako se čini, nema traktor. Kao što ga nemaju ni ostale tisuće nezadovoljnih hrvatskih građana. Onih koji traže svoja prava, traže posao, bolji život i socijalnu sigurnost. Onih koji se također osjećaju prevarenima i napuštenima. I htjeli bi se izboriti za svoja prava.
A kako bi seljaci prosvjedovali da nemaju traktore?
One nove, za koje Vladini spin doktori govore da su preskupo plaćeni državnim poticajima, ili one stare, po kakvom je jedan od prosvjednika ljutito skakao pred policajcima na cesti, sasvim svejedno.
Da seljaci nemaju traktore, nitko ne bi na njih obraćao pažnju.
Sredstvo pritiska
Koliko god im traktori služili za obrađivanje, zarađivanje ili preživljavanje, toliko im služe kao sredstvo pritiska na Vladu. Možda su postale zamorne blokade cesta svakog kolovoza, oko uvijek istih problema i uvijek uz istu retoriku, ali to je očito postao ustaljeni - možda i jedini - oblik pritiska seljaka koji traže svoj novac. Opravdano ili neopravdano, sasvim svejedno.
Traktori su postali njihova strateška prednost.
Recimo, radnici iz škverova nisu mogli dovući tešku mehanizaciju na županijsku cestu. Nisu to mogli ni radnice "Kamenskog", osim možda poneku "singericu". Radnici "Diokija" pokušali su svojedobno zaprijetiti kemikalijama opasnim po život, ali nije im previše pomoglo.
Zato je bila razumljiva ljutnja onog vozača koji se svađao sa seljacima. I njemu je palo na pamet da blokira županiju, ali eto, naprosto nema čime.
Nitko ih ne čuje
U famoznoj američkoj seriji "Kuća od karata" ima jedna scena u kojoj kongresmen Kevin Spacey nailazi na bradatog prosvjednika, personifikaciju mase nemoćnih i gnjevnih građana, koji neartikulirano urla zavezan lisičinama za rasvjetni stup. Cinični Spacey, kao oličenje vladajuće kaste, prilazi nemoćnom prosvjedniku i tiho mu govori: "Nitko te ne čuje, nikoga nije briga što govoriš".
E tako nitko ne čuje ni seljake sve dok traktorima ne blokiraju ceste.
Nitko ne sluša ni učitelje dok ne prekinu nastavu. Nitko ne sluša carinike dok ne zaprijete blokadom graničnih prijelaza.
Izazvali uzbunu
Tek tada ih primaju u Vladi, tek tada dolaze ministri s godišnjeg, tek tada se na njih obraća pažnja. Možda im se neće ispuniti zahtjevi, možda će im Linić poručiti da mogu "pomrijeti", ali da novac neće dobiti, možda će im se dati lažna obećanja, ali makar su uspjeli izazvati uzbunu u Vladi.
Kao što su prije nekoliko godina uspjeli od Jadranke Kosor i Damira Polančeca na prosvjedu dobiti ono što im HSS-ov ministar Božidar Pankretić nije htio isplatiti.
Mehanizmi bez mehanizacije
Ministar Linić vjerojatno se ne bi usudio stranim kreditorima reći da "mogu pomrijeti, ali da neće dobiti kamate na zajmove". Oni nemaju mehanizaciju, ali zato imaju druge mehanizme pritiska.
Seljaci su imali svoje traktore, koji su im u nekoliko prethodnih navrata pomogli da iz proračuna isišu svaku kunu i od vlasti izvuku svakakva obećanja. Sada vide da bi im se mogli obiti o glavu.
Pa se okreću svojim suprugama koje već najavljuju da će pješice krenuti za Zagreb. Tko zna, možda se pokažu kao veća prijetnja.
