Koliko lajkova imaš, toliko vrijediš i ostale bolesti mozga

Ponedjeljak - kiša.

Utorak - kiša.

Srijeda - isto.

Četvrtak, petak, subota, nedjelja - i dalje kiša, kaže prognoza.

Nek pada, to je besplatno pranje auta.

I besplatno čišćenje mozga ako barem jedan od ovih dana uspiješ po toj kiši samo bit doma i čitat knijgu u krevetu.

Ja jesam, ovu nedjelju.

U subotu sam bila na koncertu Marije Šerifović i nakon toga vani “do kasno.”

To znači da sam legla u 3, to mi je ovih dana kasno.

Kad sam bila mlađa, to mi je bilo “samo.”

U ponedjeljak sam i dalje bila neispavana. To je prognoza ljudskog života - prođeš tridesetu, izađeš u subotu, oporaviš se u utorak.

Volim sve što vole mladi, ali da nije iza ponoći.

Razbudila me kava, prodrmala me kao i svako jutro, ali ovog ponedjeljka me čak i prije kave prodrmala - plava kvačica.

Sat vremena kasnije me prodrmala i vijest o curi koja je u Srbiji pala s krova zgrade dok je snimala video za društvene mreže.

Ali prvi energy shot je bila plava kvačica koju sam dobila na Instagramu. Ona koja stoji pored imena.

Andrea Andrassy - verified. “It means Instagram has confirmed that an account is the authentic presence of the public figure,
celebrity or global brand it represents.”

“AJMEEEE!” - poveselila sam se, jesam. Upiknuo me mali leptirić u trbuhu.

Plava kvačica je u svijetu društvenih mreža stvar prestiža.

Barem je bila, danas je to sve manje i manje jer ih u zadnje vrijeme dijele šakom i kapom, ali prije nekoliko godina je značila da vrijediš.

“Vrijediš.”

Kad sam bila mala, govorili su mi da vrijediš onoliko ljudi koliko jezika govoriš, ali i to je prognoza života - stvari se mijenjaju.

Danas je oznaka vrijednosti između ostalog i ta plava kvačica.

Normalno da nije, ali dobila sam puno čestitki na plavoj kvačici u inbox pa ono, kao da ipak je?

Nije.

Ali ti čestitaju, očito je.

Nije.

Znam jednu osobu koja ju prije par godina kupila - platila ju je 2000 eura.

To je kupovina koju prije deset godina nitko ne bi ni pomislio prognozirat, ali danas nije toliko neuobičajeno.

Petnaest tisuća kuna za plavu kvačicu, i znam da će većina na to reagirat sa “KOJI KURAC”, ali bit će i onih koji će reagirat sa “how to buy blue tick for instagram.”

“AJMEEEE!” - poveselila sam se kad sam ju vidjela.

Došla je besplatno, jer nemam gljivičnu infekciju razuma.

“AJME ŠTA?” - na vrata mi je pola minute kasnije pokucao mozak.

“Šta ajme? Šta znači ta plava kvačica?”

Instagram je odlučio da sam ok.

“I? Jel se nešto promijenilo?”

Ne. Sve je ostalo isto.

“Jel vrijediš više nego jučer?”

Ne.

“Jel ti knjiga sad bolja?”

Nije, bila je dobra i prije kvačice.

“Jesi bolja osoba?”

Nisam.

“Jel i dalje ne znaš bočno parkirat?”

Ne znam.

“Jel ti sad odjednom bilo bolje u subotu na koncertu?”

Nije, bilo mi je super i bez plave kvačice.

“ŠTA onda AJME?”

Ništa.

“Ništa.”

To nije “ajme.”

Ajme je kad pojedeš šnenokle i fine su - ne fotogenične, nego fine.

Ajme je kad se zlajubiš.

(“Vidiš, i dalje si disleksična, čak i s plavom kvačicom.”)

Ajme je kad na koncertu čuješ pjesmu koju voliš.

“Znam da je.”

ZNAM.

I svejedno mi je na trenutak u trbuhu zatitrao leptirić zbog te male kvačice.

Sve je ostalo isto, ali na trenutak sam mislila da je ipak postalo malo bolje.

Ali lako za mene, ja znam da je bolesno mislit da plava kvačica znači da više vrijediš - moje djetinjstvo je bilo analogno. Prijatelji su bili “uživo” i povremeno smo jeli blato.

Plavih kvačica nije bilo, oznaka vrijednog djetinjstva je bila plava šljiva na koljenu jer je to značilo da si se kvalitetno igrao vani.

I svi mi “analogni” imamo fotke na kojima izgledamo kao govno jer imamo zatvorene oči na pola njih - tad smo se fotkali samo jednom i nisi vidio kako si ispao dok nisi doma donio gotove slike.

Današnji klinci neće imat slike na kojima izgledaju loše.

To se briše, takve ne donose lajkove.

Danas je praktički nekulturno uslikat nekog samo jedanput - uslikaš 17 komada, daš čovjeku da si odabere najbolju sliku.

U ponedjeljak me nakon plave kvačice i kave prodrmala vijest o curi koja je pala s krova. Radila je video za društvene mreže i poginula. Imala je 19 godina.

Da joj je netko prije par godina rekao da će postat viralna u regiji, vjerojatno bi rekla: “AJME!”

Viralnost je kao i plava kvačica - prestiž novog doba.

Lajk je najpoželjnija valuta.

Nije važno koliko je fin sladoled koji jedeš nego koliko lajkova ima.

Bojim se za današnje klince koji su rođeni “u Instagramu” jer je za njih lajk puno više nego za nas analogne koji se sjećamo stvarnog svijeta.

Za nas je lajk simpatična pojava koja te razveseli, za njih je potvrda da točno žive.

Ocjena života.

Znate li da se i lajkovi danas kupuju?

Ne samo followeri, to već znaju i ptice na grani (i neke od njih vjerojatno žele postat influenceri kao Klepetan i Malena) - kupuju se lajkovi na sliku.

Komentari.

“Ljubav.”

Što više lajkova, to više vrijediš, što normalnoj osobi iz ere gumi-gumija zvuči kao hrpa govana, ali današnjem klincu zvuči kao životna misija.

Njima lajk doslovno određuje koliko (misle da) vrijede ili ne vrijede i shvaćaju ga kao najvažniju ocjenu.

I zaboravljaju (ili ne znaju) da je lajk samo komadić algoritma koji nema veze s TOBOM i bez kojeg je sarma i dalje fina.

Trebalo bi u škole uvest neki predmet u kojem se klince uči razlučit vrijednost sebe od lajka na društvenim mrežama. Bude jednom vjerojatno - u svijetu za 10 godina, u Hrvatskoj kad se Hrvatska odluči pridružit sadašnjosti - jednom kad se nakupi dovoljno curica s budućnosti koju više nemaju jer su pale s krova u lovu na lajk.

A moglo bi se i nas analogne tu i tamo podsjetit na to da je analogno važnije od sigitralnog. (Htjela sam napisat digitalnog, meni doslovno treba dodijelit plavu kvačicu za nepismenost).

Nemam ja ništa protiv objavljivanja stvari, zabavlja me i volim dijelit stvari koje jedem, gledam i slušam, ali tu i tamo bi nam dobro došlo da nam netko prišapne da ne smijemo propustit stvarne leptiriće dok trčimo za onim virtualnima.

U subotu sam bila na koncertu i opet smo ga svi snimali.

Vidi Marija je izašla na pozornicu!

Vidi Marija pjeva!

Vidi Marija OPET pjeva, na vlastitom koncertu, to MORAM snimit!

“To će dobit puno lajkova.”

Kak ti je bilo na kocnertu?

“Super. Imam hrpu videa.”

Ljudi više nisu prisutni u vlastitom životu.

Neki samo žele imat snimke koncerta (koje nikad neće pogledat), ali sve više se samo traži “content” za stavit na Fejs. Za dobit lajk.

Znam ljude koji brišu vlastite objave jer “nije mi ovo dobilo dovoljno lajkova, neugodno mi je.”

“Sarma mi ima samo 17 lajkova a Marijina je dobila 52.”

Jel to znači da ti ipak nije bila fina?

Ne, ali svejedno će nekom past na pamet da znači upravo to.

Klincu koji je rođen u eri lajkova ništa drugo ni neće past na pamet.

“Snimit ću pjesmu “Molitva”, to će bit super za Instagram.”

Isto jedna prognoza koju nam kao klincima nitko ne bi mogao prodat kao kvaltetan način za uživanje u koncertu.

Ti snimiš koncert, staviš ga na Fejs i čekaš da ti tuđi lajkovi jave jel ti bilo dobro ili nije.

Kak ti je bilo na koncertu?

“Super, imam 130 lajkova na Instagramu.”

A bilo bi ti isto i da ih imaš 17, ako dopustiš mozgu da shvati da koncert nije bolji s obzirom na broj lajkova, kao što ni Marijina sarma nije finija jer Marija ima više followera od tebe.

Ja imam sreće jer sam iz vremena ljuljački i penjalica i krasta na nogama pa mi je jasno da je sarma fina u ustima, a ne na instagramu - ali svejedno me na trenutak poleptirila ta šugava, plava kvačica.

Jezivo je to da ti uopće padne na pamet pomislit da je lajk nešto što ti potvrđuje da si ok.

“Nije nužno da se svidiš sebi, ali nužno je da se svidiš algoritmu.”

Odvratna prognoza.

Pretužno je.

Ljudi su u nastojanju da im netko drugi potvrdi da nešto vrijede počeli padat s krovova.

“AJME!”

Da.

Ajme.

I sad će neki reć da treba ukinut društvene mreže.

Ne treba.

Samo treba ne ukinut mozak i sjetit se da je važnije da analogno lajkaš sebe nego da te digitalno lajkaju svi ostali.

I naravno, pokušat ne bit imbecil koji potroši 15000 kuna na PLAVU FUCKING KVAČICU koja će ti stajat pored imena i pokazat svima da nešto značiš.

Ako misliš da nešto značiš zbog plave kvačice ili lajka, jasno je da duboko u sebi znaš da zapravo ne značiš ništa.

Znate tko (još) nema plavu kvačicu?

Nina Badrić.

Dosta dobar reality check - i za one koji misle da vrijede više zbog kvačice, i za one koji misle da bez nje vrijede manje.

Jel logično da ju ja imam, a Nina nema?

Naravno da nije.

Kao što nije logično propitkivat je li tvoja sarma i dalje bila fina ako ima manje lajkova od moje.

Želim vam lijep tjedan, pun prekrasnih, analognih stvari zbog kojih ćete zaboravit na mobitel.

A ja sad idem u dućan po toalet papir - možda da ga probam ne platit ovaj put?

Ipak sad imam plavu kvačicu.

I to neki rade - dođu u restoran pa žicaju besplatan ručak jer imaju hrpu (kupljenih) followera.

I ne naruče ono što im djeluje fino, nego ono što zvuči fotogenično.

“Ajme.”

AJME.

Fotografija: Karmen Poznić

Andreu Andrassy prati i na njenom Facebooku i Instagramu, a nas, BlogBuster, na Facebooku. I Instagramu.