Dok crna komedija Vinka Brešana "Koja je ovo država" osvaja hrvatska kina, politička i društvena stvarnost često je luđa i tužnija od filmske fikcije. I u oba slučaja vrijedi ista dilema: trebamo li se smijati ili plakati?
Hrvatska je odavno postala ogledni primjer države u kojoj je stvarnost često puta luđa od najluđe fikcije.
Proteklih tjedan dana hrvatska kina osvojio je novi film Vinka Brešana "Koja je ovo država", crna komedija s elementima apsurda u kojoj se izmjenjuju san i java, a smijeh se miješa s gorčinom i tugom.
No čak se ni neke sumanute filmske scene, poput ekipe koja krade Tuđmanov lijes iz groba, ne mogu nositi s pričama iz stvarnog političkog i društvenog života Hrvatske na startu 2019. godine.
Dapače, apsurd kojim se Brešan služi kako bi naglasio fikciju, u Hrvatskoj samo daje dodatnu uvjerljivost stvarnosti. Ne samo da film nekad izgleda kao da se temelji na istinitim događajima, već filmska radnja često nije ni do koljena onoj pravoj istini.
Pogledajmo samo s kojim se elementima realnog života Brešanova crna komedija treba nositi.
Vračevi i proroci
Recimo, s Ivanom Pernarom koji na društvenim mrežama dijeli ljudima savjete kako se boriti protiv gripe i depresije, kao da je nekakav plemenski vrač, a ne saborski zastupnik.
Ili sa članom Povjerenstva za (propalu) nabavu izraelskih aviona koji na televiziji poručuje kako on "vjeruje u Boga, a ne u papire", poput nekakvog srednjovjekovnog proroka.
Ili sa šefom oporbe Davorom Bernardićem koji se pojavi na televiziji u majici s natpisom o temi koju nije uspio ni spomenuti u svom intervjuu.
Filmska fikcija mora se nositi s ministricom Nadom Murganić koja glumi dijete bez roditelja. I s tajnicom optuženom zbog krivotvorenja potpisa koja je dobila posao u nadležnosti ministra čiji je potpis krivotvorila. I s generalovim sinom kojega sud zbog dilanja droge osudi na rad za opće dobro.
Optuženici i moralisti
Ni najmaštovitiji scenarist ne bi smislio priču o tome da Milan Bandić, višestruki optuženik, bude promoviran u političku zvijezdu i koalicijsku uzdanicu. Ili da Radimir Čačić i njegov kolega Reformist demonstrativno napuste Bandićev klub u Saboru zbog političkih prebjega, ali nastavljaju s tim istim Bandićem koalirati, kao i s HDZ-om kojemu Bandić čuva leđa.
Ovo nije filmska parodija, već država u kojoj je Plenković lider, Vrdoljak spasitelj, Čačić čistunac, Bandić uzdanica, Pupovac arbitar, Pernar političar, a Kolinda predsjednica.
Ovo je država u kojoj se svi nabacuju pričama o državnom udaru, političkoj korupciji, paraobavještajnom podzemlju - i nikome ništa.
U Brešanovu filmu ministar završi - i to svojevoljno - u zatvorskoj ćeliji. U Hrvatskoj to ne možemo ni zamisliti.
A u poplavi ludosti čak se i vandalski čin crtanja srpa i čekića na spomeniku Franji Tuđmanu doima kao racionalan čin odavanja počasti bivšem komunistu i partizanu.
Suze i knedle
Ono što je, međutim zajedničko Brešanovoj komediji i hrvatskoj stvarnosti jest nedoumica bismo li se trebali smijati ili plakati.
Kao što je to u slučaju današnje press konferencije Milana Bandića povodom sve većeg broja političkih prebjega. "Korektnom i poštenom čovjeku nikada nisu zatvorena vrata moje stranke", reče čovjek pod optužnicama, aferama i istragama Uskoka. "Čovjekoljublje, domoljublje i bogoljublje su tri stvari kojima se ja isključivo vodim".
Nema tog scenarista koji bi znao napisati ovakve replike. Niti ima glumca koji bi ih ovako slikovito interpretirao.
I kao što je "Koja je ovo država" u biti tragičan i tužan film, još tragičnija i tužnija je ova hrvatska stvarnost u režiji aktualne vlasti, njezinih partnera, oporbe i vračeva iz Živog zida.
Brešanu bi bilo bolje da je umjesto crne komedije apsurda snimio dokumentarac. Bio bi sigurno uvjerljiviji.
